Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Sanja Mijatović (rođ. Šutalo) rođena je 28. listopada 1979. u Sarajevu gdje danas u župi Presvetoga Trojstva živi sa suprugom Ivom te djecom: 6-godišnjim Filipom i 5-godišnjom Petrom. U svojoj rodnoj župi Sv. Leopolda Mandića u naselju Briješće završila je osnovnu školu i primila sve sakramente osim krštenja - u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije Stup.

Uzor baka

Od najranije dobi privržena je vjeri, a Boga je zavoljela preko svakodnevne molitve kojoj ju je poučila baka Manda. „Rado se sjećam svojeg odrastanja. U mojoj obitelji se često molila krunica i uzor mi je bila pokojna baka koja me na svete mise vodila redovito radnim danima i nedjeljom. Voljela sam s njom ići i na put križa, a najviše sam voljela moliti desetice krunice, što me baka također naučila. To se održalo i dalje kroz moje odrastanje i danas u mojoj obitelji“, kazala nam je Sanja koja misu, kao nezaobilazni dio života, nije propuštala ni u najtežim vremenima rata.

Pod kišom granata

„Tada sam još bila djevojčica, ali sam i dalje rado sa svojom bakom išla u crkvu. Sjećam se i koliko me privukla molitva. Iako je bio rat, pod kišom granata i gelera trčali smo na misna slavlja i zornice u 5 sati ujutro. Mise su u ratu služene u podrumu župne kuće u Briješću. To je okupljalo mlade i stare. Družili smo se i nastojali se okupljati u tim ratnim okolnostima. I onda sam malo-pomalo uzela ulogu sakristanke. Pomagala sam župniku u pripremi oltara za bogoslužje, misnog rublja… Čak sam - znali su se našaliti - čitala Direktorij pa pripremala sve po redu što je trebalo: vino, hostije, čitanja, boja misnice… Pred kraj rata nastavila sam školovanje u KŠC-ovoj medicinskoj školi. Bila sam prva generacija maturanata te škole (1998.). Bilo je tada teško. Znala sam u jednom pravcu ići dva sata do škole, slušati nastavu i onda se opet pješice, tramvajem, vlakom vraćati kući. I dalje sam išla na misu, druženja mladih i zbor koji je tada djelovao pri župi“, prisjetila se naša sugovornica.

Pomagati drugima

Ljubav prema djelovanju u korist brata čovjeka odredila joj je i srednjoškolski pravac.

 „Izabrala sam srednju medicinsku školu jer sam oduvijek željela pomagati bolesnima i u tom pravcu nastaviti studij. Međutim, smrt mojeg oca me pokolebala u toj odluci. Prvo, kad sam išla na praksu nakon drugog razreda, sve bi me se dojmilo – i pacijent koji nema svoju pidžamu i dijete na infuziji… I onda sam shvatila da taj posao zaista nije za mene. Također, ni tati nisam mogla pomoći u određenim trenutcima… Sve me to ponukalo da se okrenem djeci. Onda sam s radošću nastavila školovanje na Pedagoškoj akademiji. I kad bih mogla ponovno birati, odabrala bih isti poziv…

Na samom prijemu na fakultetu vidjela sam da je to nešto potpuno drukčije i zanimljivo. Bila sam ponukana dalje istraživati mogli ja biti teta/učiteljica u vrtiću. I pri prvom susretu s vrtićem državne institucije JU Djeca Sarajeva dobila sam odgovor da to želim. I to još uvijek traje“, istaknula je Mijatović koja je 2001. završila studij na Pedagoškoj akademiji. Potom je nastavila školovanje i 2012. stekla zvanje profesorice predškolskog odgoja, a već dugi niz godina uposlena je u Dječjem vrtiću Sveta Obitelj u sklopu Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije i angažman među najmlađima za nju je posao iz snova.

Pečat nesebičnosti

„Odgajateljica sam već 16 godina, a u ovoj ustanovi radim 12 godina. S tom djecom sam svašta prolazila – znala sam sve njihove potrebe, situacije, probleme, radosti, tuge… To je zapravo ono što me čini sretnom i u čemu uživam kao pedagog. Jednako je raditi i s većima i manjima. Treba truda, napora, strpljenja. Sve ima svoje čari – predškolci crpe energiju pitanjima i istraživanjima, a malenima treba pomoći oko osnovnih potreba, od presvlačenja i hranjenja pa nadalje. Mislim da nas jednako vole i jedni i drugi ako se u taj posao damo srcem“, smatra naša sugovornica.

Najviše ju usrećuju susreti s bivšim polaznicima vrtića koji ju ne zaboravljaju ni kao osnovnoškolci ni kao brucoši – kad je susretnu srdačno ju pozdrave i prijateljski zagrle, što je znak da je u njihovu životu ostavila svijetao trag dajući svoj profesionalni maksimum. „Kada dolazimo ovdje na posao, sve svoje brige ostavljamo izvan ovih zidova i djeci se posvećujemo s osmijehom. I najvažnije je da im svakoga jutra poljupcem i zagrljajem damo do znanja da su nam svi jednako važni i da smo mi tu dok nema njihovih roditelja. Profesor predškolskog odgoja nije samo profesor, on je ujedno i roditelj i odgajatelj svoj toj djeci. Kada dijete dođe u vrtić, ono je tu od 7 do 17 sati – gotovo cijeli dan se družimo i bavimo jedni drugima. Uvijek moramo biti tu za svoju djecu. Očekuju od nas kad nema mame i tate da smo mi ruka utjehe“, posvjedočila je teta koja na svojem radnom mjestu jednako brine o svoj djeci – i onoj koju privatno poznaje i onoj koje upozna u vrtiću.

„Bila sam teta svome nećaku Mateu i u početku nam je svima bilo zanimljivo i smiješno. Kad smo kući, on me zvao tetka, ali u vrtiću je bio tretiran kao i sva ostala djeca te morao proći adaptaciju. Danas se toga rado sjećamo“, uz osmijeh se osvrnula naša sugovornica koja i svoju djecu nastoji podizati odgovorno u svakom smislu.

Moliti u obitelji

„Suprug i ja nastavljamo tradiciju i živimo vjeru sa svojom djecom. Nastojimo ih odgajati u katoličkom duhu. Potičemo ih kroz advent i korizmu da zajedno u obitelji molimo krunice. Kad je neka akcija pomoći djeci, učimo ih da se oni odreknu nekog slatkiša ili igračke kako bi pomogli djeci u potrebi“, prenijela nam je Sanja govoreći da s obitelji rado posjećuje crkvu svojeg krštenja na Stupu, a kad god mogu, odlazi u svoju rodnu župu i bude dio tamošnjih događaja i potreba. 

„Uvijek nastojim pripomoći ako je akcija pravljenja adventskih vijenaca, ako treba čitača i pjevača… Isto tako, ne mogu reći da je župa u kojoj sada živim s obitelji manje vrijedna. Često i rado za razne prigode dolazimo i u župu Uznesenja Blažene Djevice Marije jer mi je crkva blizu radnog mjesta“, doznali smo od vjernice laikinje koja u laikatu vidi širok prostor za djelovanje.

Što može laik?

„Kroz moja dosadašnja iskustva života u vjeri mogu posvjedočiti da laici zaista mogu mnogo pomoći drugima živeći i svjedočeći evanđelje koje čujemo svakodnevno na svetim misama. Mogu pomagati drugima i biti od velike koristi župniku, kao i župnom Caritasu. Mogu se uključiti u pomaganje mladima u potrebi, ali i starijima kojih je dosta bolesnih. Jako im se puno može pomoći, ne samo kroz korizmene i adventske akcije nego i svakodnevno“, riječi su profesorice koja u svemu poseban naglasak stavlja na kvalitetan odgoj kao čvrst temelj osobnog i rasta u vjeri. 

„Djeca u najranijem uzrastu imitiraju i roditelje i odgajatelje, tako da im već u predškolskoj dobi pokazujemo put kojim oni mogu svjedočiti kao roditelji. Dakle, da odrastaju i žive svoju vjeru kroz razne potrebe i događaje u kući, vrtiću, crkvi, župi… Isto vrijedi za roditelje kojima je danas jako teško. Potrebno je dosta razgovora, strpljenja, usmjeravanja djece u svijetu u kojem živimo u kojem je puno tehnike i tehnologije. Svi moramo biti uključeni u rast i odgoj naše djece“, poručuje na kraju naša sugovornica.

Radost majkama

Kako smo doznali na njezinu radnom mjestu, Sanja je 2012. proglašena djelatnicom godine.

Osim rada s djecom vesele je i nastupi – skupa s ravnateljicom vrtića mr. sc. s. Katom Ostojić i kolegicama tetama pjeva pod vodstvom prof. Marije Stipić u sedmočlanom zboru vrtića Caritasovac.

Poput svojih kolegica kontinuirano se trudi da mališani s kojima radi, kao i njihovi roditelji, budu zadovoljni. Svakodnevno, a posebno u duhu značajnih nadnevaka i događaja tete s djecom osmišljavaju male projekte kako bi djeca pokazala talente kojima će roditelje učiniti ponosnima.

„Sad radimo tematski program ususret Majčinom danu kojeg ove godine slavimo 13. svibnja. Svaka je skupina pripremila prigodne čestitke i/ili stihove kojima će razveseliti majke djece. Ja radim sa skupinom 4-godišnjaka koji su s radošću prihvatili raditi za svoje majke. Obradovali su ih čestitkama u obliku cvjetova po kojima su ispisani stihovi“, otkrila nam je Sanja.