Kao neutralan teritorij, Vatikan je tijekom Drugog svjetskog rata uglavnom bio pošteđen većih bombardiranja, dok je Rim bio meta napada i savezničkih i sila Osovine za vrijeme nacističke okupacije grada.

Iznimka je bila jedna jesenska večer, 5. studenoga 1943. oko 20 sati, kada je nepoznati zrakoplov na Vatikan bacio pet bombi – od kojih su četiri eksplodirale, a jedna je za malo promašila baziliku Sv. Petra.

Srećom, nitko nije poginuo, no pitanje tko je bacio bombe i zašto, otad je obavijeno velom tajne; i tek je 2010. jedan povjesničar iznio vjerojatnu teoriju o tome.

Što se dogodilo?

Johan Ickx, dugogodišnji vatikanski arhivist i istraživač Drugog svjetskog rata, govorio je za EWTN News o tom događaju, kao i o drugim aspektima života u Vatikanu tijekom Drugog svjetskog rata.

Rim je u to vrijeme bio dio Talijanske Socijalne Republike, njemačke marionetske države na čelu s Benitom Mussolinijem, a nacisti su preuzeli nadzor nad glavnim gradom gotovo dva mjeseca ranije.

Ickx je istaknuo kako je teško točno utvrditi kakav je bio život u Vatikanu u tom razdoblju. U Državnom tajništvu zasigurno je bilo manje osoblja, a svi su bili svećenici.

Poznato je da je u jednom trenutku papa Pio XII. naredio da se zgrade više ne griju, „kao znak solidarnosti s ljudima izvan“ Vatikana.

„Također znamo da su tijekom rata u Vatikanu bili skriveni ljudi, i to ne mali broj njih“, dodao je. „Ti su ljudi na neki način bili uključeni u rad.“

Ranije te godine, nakon prvih savezničkih napada na Rim, Papa je pisao američkom predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu, tražeći od savezničkih snaga da grad poštede „daljnjih patnji i razaranja“, a njegove dragocjene znamenitosti „nepopravljivog uništenja“.

Roosevelt je odgovorio 16. lipnja 1943.: „Napadi na Italiju ograničeni su, koliko je to ljudski moguće, isključivo na vojne ciljeve.“

„U slučaju da se pokaže nužnim djelovanje savezničkih zrakoplova iznad Rima, naši su piloti temeljito upoznati s položajem Vatikana te su dobili izričite upute da spriječe padanje bombi unutar Vatikana“, napisao je predsjednik.

Unatoč tom obećanju, na Rim su izvršeni teški zračni napadi prije nego što su ga saveznici zauzeli 4. lipnja 1944. Među njima je bilo i razorno bombardiranje 19. srpnja 1943., u kojem su poginule tisuće civila. Istoga dana, nakon završetka napada, Pio XII. i budući papa Pavao VI. (tada nadbiskup Giovanni Montini, dužnosnik Državnog tajništva) uputili su se u pogođeno područje, četvrt San Lorenzo, kako bi podijelili novčanu pomoć stradalima okupljenima ispred bazilike San Lorenzo fuori le Mura.

Papina reakcija

„Nekoliko dana [prije nego što su bombe pale na Vatikan] bombe su pale na rimsku četvrt Trastevere“, prisjetio se Ickx. „No, napad na Vatikan bio je nešto novo. Bio je to i međunarodni šok, jer se sve do tog dana moglo reći da je Vatikan pošteđen bilo kakvih vojnih djelovanja.“

Bombe su pogodile zgradu Guvernerata – upravno sjedište grada-države – radionicu mozaika te urede dužnosnika Rimske kurije, prouzročivši znatnu štetu, što je vidljivo i na arhivskim snimkama iz tog razdoblja.

Te večeri kada su pale bombe, nadbiskup Domenico Tardini, tadašnji pročelnik odjela Državnog tajništva za odnose s državama, „nije bio u svom uredu, nego je hodnikom išao prema njemu. Bila je to prava providnost. Da je bio unutra, stradao bi“, rekao je Ickx.

Bilo je ozlijeđenih, no srećom nitko nije poginuo od bombi, od kojih je svaka težila 150 kilograma, napomenuo je povjesničar. Jedna od njih eksplodirala je dovoljno blizu vatikanske bazilike da razbije jedan od njezinih stražnjih prozora.

^{Snimci razaranja Vatikana}

Papa Pio XII., reagirajući u privatnom krugu nakon bombardiranja, izjavio je: „U Kairu, vjerskom središtu islama, bilo je više poštovanja nego u Rimu. Štoviše, moramo konstatirati... da više ne postoji – ne kažem kršćanska savjest, nego čak ni minimum ljudskog razumijevanja i osjećaja za korektnost – što bi trebalo biti dovoljno da se nasljedniku Svetog Petra ostavi onaj uski pojas zemlje koji mu je još preostao.“

Svi zanijekali umiješanost

„Vatikan je, naravno, odmah pokrenuo istragu“, rekao je Ickx, ravnatelj povijesnih arhiva Odjela za odnose s državama i međunarodnim organizacijama pri Državnom tajništvu.

Državno tajništvo počelo je ispitivati ​​ljude o tome što su vidjeli i čuli. Na jednom fragmentu bombe mogla su se razaznati samo posljednja tri slova nekog imena – „lli“ – pa je jedan djelatnik Vatikana dobio zadatak sastaviti popis svih proizvođača oružja i bombi čija su se imena podudarala s tim završetkom. No, čak i nakon sastavljanja popisa, preostalo je na desetke onih čija su imena završavala na „lli“.

„Drugi dio istrage“, napomenuo je povjesničar, „ticao se pitanja: tko je to učinio? Koji je zrakoplov nadletio područje? Je li bio britanski? Američki, talijanski ili možda njemački? A najgori scenarij bio bi, naravno, da je bio njemački... [jer] Rim je u tom trenutku bio... pod njemačkom okupacijom.“

„U Vatikanu je vladao velik strah da bi Nijemci mogli ući i u sam Vatikan, preuzeti sve... te odvesti Papu negdje drugdje“, rekao je Ickx.

Državno tajništvo zatražilo je očitovanje od Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Italije i Njemačke, no sve su te zemlje zanijekale svoju umiješanost.

Uslijedilo je razdoblje neizvjesnosti, objasnio je povjesničar.

„A upravo je ta neizvjesnost ono što veseli novinare“, kazao je, jer „oni tada mogu stvarati povijest, kreirati vijesti i plasirati senzacionalne priče“.

Opisao je jednu od apsurdnih „senzacija“ objavljenih u talijanskim novinama nekoliko dana nakon incidenta, s naslovom: Staljin zahvaljuje Churchillu na bacanju bombi na Vatikan.

„Danas nas to nasmijava, jer odjednom su u cijelu priču upleteni i Rusi“, rekao je Ickx. „Vidimo da je riječ o uobičajenoj ratnoj propagandi koja u tom trenutku odrađuje svoj posao.“

Za Vatikan taj misterij „nikada nije riješen“.

Meta je bio Radio Vatikan?

Tek godinama kasnije pojavila se uvjerljiva teorija, koju je iznio autor Augusto Ferrara u svojoj knjizi iz 2010. pod naslovom 1943. Bombe sul Vaticano (1943. Bombe na Vatikan). U toj knjizi Ferrarino je istraživanje otkrilo da su bombe vjerojatno bačene iz zrakoplova tipa S.79, koji je osigurala Talijanska Socijalna Republika, a koji je poletio iz zračne luke Viterbo, smještene 80-ak km sjeverno od Rima.

Također je naveo da je napad naredio Roberto Farinacci, fašistički političar i Mussolinijev savjetnik, koji je želio uništiti Vatikanski radio jer je smatrao da ta postaja prenosi vojne informacije „neprijatelju“.

Ickx je to nazvao „uvjerljivim objašnjenjem“.

Tijekom četiri mjeseca Vatikan je bio pošteđen većih razaranja, sve do 1. ožujka 1944., kada je britanski zrakoplov promašio cilj bombardiranja i pogodio vatikanski zid.

Ovaj put, nažalost, incident je odnio i ljudske živote: poginuo je jedan vatikanski radnik, a ozlijeđen je jedan redovnik augustinac. Od siline eksplozije popucala su i stakla na Palači Svetog Oficija – zgradi u kojoj se danas nalazi Dikasterij za nauk vjere.

KT