Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Prije više od tri desetljeća, 25. srpnja 1992. pripadnici 5. kozaračke brigade i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, počinili su zločin koji danas predstavlja najmasovnije stradanje Hrvata u jednom danu tijekom posljednjeg rata na području Bosne i Hercegovine.

Ubijene su cijele obitelji: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero... U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović te dva sina: Ervin i Johan. Prije ubojstva žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem dijelova tijela, a među žrtvama bilo je maloljetnika i staraca.

Unatoč strahoti zločina, Briševo kao mjesto sjećanja, čini se postoji samo njegovim domaćim sinovima koji su se 2014. organizirali u udrugu Dom Briševo – Dobri kako bi njegovali sjećanje na ubijene članove obitelji i susjede.

Predsjednik Udruge danas je Blaženko Marijan koji s nama dijeli svoja sjećanja i snažnu povezanost s rodnim selom.  

„Nisam bio u selu kad se dogodio zločin“, započinje Blaženko kojem su, kao i drugim Briševljanima, događaji iz srpnja 1992. ostavili trajni ožiljak.

„Ja sam rođen u Briševu i tamo sam završio četiri razreda osnovne škole, a od V. do VIII. u Ljubiji. Srednju školu sam zatim pohađao u Prijedoru. Naše selo za vrijeme moga odrastanja je bilo vrlo živo. U 140-ak kuća živjelo je nas oko 400. Neki su bili u kraju zaposleni, a dosta naših ljudi radilo je najviše u Hrvatskoj i Sloveniji, ali i u Austriji. Vikendima bi se vraćali kući, kao i moj otac koji je radio na željeznici u Sloveniji sa svojom braćom. Ali, selo je bilo živo, bilo je mnogo djece, odnosno ljudi svih životnih dobi. Obrađivala se zemlja, čuvala stoka…

Kada se dogodio zločin ja nisam bio u selu, već sam ranije otišao raditi u Hrvatsku i tada sam bio pripadnik Hrvatske vojske… Bilo je teško, ništa ne možeš učiniti“, dijeli s nama Blaženko osjećaje tog srpnja 1992. kada su do njega došle informacije da je zvjerski ubijeno 67 njegovih prijatelja i susjeda.

Kaže kako nitko iz njegove uže obitelji nije stradao, ali kako je njegov otac šest mjeseci proveo u logoru u Omarskoj, a zatim na Manjači. A, kada je u prosincu 1992. oslobođen, došao je u Hrvatsku, kao i Blaženkova majka i devetogodišnja sestra.

„Bio sam ljut i duboko ožalošćen zbog sudbine naših nedužnih ljudi. Teško mi je o tome i govoriti, posebice što se nakon toliko godina zločinci slobodno šetaju“, veli Marijan podsjećajući kako optužnice postoje, ali kako su krivci i danas slobodni ljudi.

^{Blaženko Marijan}

Danas Blaženko živi u Rijeci sa suprugom i dvoje djece. U mirovini je te je aktivan u Udruzi koja se bori za očuvanje sjećanja na briševačke žrtve. Kaže kako ideja o osnutku udruge nije nastala preko noći nego je rasla sa zajedničkim angažmanom i plod je potrebe.

„Počeli smo ići u Briševo čim se moglo. Nakon prvih ekshumacija 1998., mlađi Briševljani počeli su dolaziti vikendima, čistiti svoje posjede, zarasle i srušene kuće. Međutim, teško smo se mogli organizirati za zajedničko djelovanje, pa smo došli na ideju stvoriti tu udrugu sa sjedištem u Zagrebu. Tako udruga Dom Briševo – Dobri djeluje od 4. srpnja 2014. Ne može se govoriti o službenom utemeljitelju jer se 30-ak nas sastalo tada na Briševu i za prvog predsjednika izabrali smo Marka Barišića. Trenutno Udruga broji oko 70 članova, iako ih je bilo više, neki su umrli, neki su napustili jer zbog svakodnevnih obveza nisu mogli ispunjavati dužnosti“, priča naš sugovornik ističući široku mrežu podrške donatora i prijatelja, bez obzira na formalni broj članova.

„Jednostavno svi su nas zaboravili. Nema interesa za to naše selo. Teško mi je pojmiti da u 21. stoljeću nema struje, a ponegdje je od kuće razvodni stup svega 200, 300 metara“, ispričao je naš sugovornik

Udruga je osnovana s ciljem osmišljavanja i predlaganja projekata obnove obiteljskih kuća u Briševu, zatim osmišljavanje i predlaganje projekata obnove infrastrukture, provođenja projekata izgradnje spomen-obilježja poginulim u Briševu te organiziranja Dana sjećanja 25. srpnja svake godine.

Okupljaju se dva puta godišnje: na svetkovinu svetih Petra i Pavla kada se u obnovljenoj filijalnoj crkvi župe Sv. Antuna Pustinjaka u Staroj Rijeci slavi sveta misa te organizira ručak i druženje, kao i na obljetnicu zločina. „Oko 200 nas uvijek bude. Organiziramo se i za Svisvete, obiđemo groblja i kapelice. Kako smo postavili spomen-ploče baš na mjestima gdje su ljudi ubijeni, redovito se trudimo održavati ih te zapaliti svijeće.

Izdali smo i knjigu o 25. obljetnici zločina. Autori djela Briševački mučenici su Franjo Piplović i Ivo Atlija koji je bio u selu u trenutku zločina, čijeg su oca ubili, koji je pokapao ubijene, išao u Haag svjedočiti…“, govori nam Marijan o aktivnostima.

Dijeli s nama kako su uradili brojne projekte za obnovu kuća i priključenje električne energije, „ali gdje god dođeš, samo kažu: 'Bit će, bit će'“.

„Na jedan natječaj uputili smo 50 zahtjeva za obnovu, niti jedan nije prošao. Gdje god dođeš, naiđeš na zatvorena vrata. Tražili smo i da nam vrate električnu energiju koja je prije rata bila u selu. Svaka kuća je imala struju, a danas je nema čak ni crkva. Ponovno smo uputili zahtjev za crkvu. Odnosno župnik don Ante Ljulj predao je nedavno zahtjev. Hoće li uroditi plodom, ne znam. Jednostavno svi su nas zaboravili. Nema interesa za to naše selo. Teško mi je pojmiti da u 21. stoljeću nema struje, a ponegdje je od kuće razvodni stup svega 200-300 metara“, dijeli predsjednik Udruge probleme Briševljana. Ističe kako su i prometnice u vrlo lošem stanju te ih sami često donekle saniraju kako bi bile prohodne. „Nema interesa ni od predstavnika Hrvata. Jednom smo dobili pomoć u vidu 20 000 kuna. Čini mi se da se oko godišnjice sjete i dođu kako bi prikupili poene“, priča Blaženko kako je Briševo zaboravljeno.

^{Groblje gdje počivaju briševačke žrtve}

Ipak, po svemu sudeći članovi Udruge trude se održati sjećanje, ali i živu nadu.

„Znate kako, to je rodna gruda. Na početku nisam ni ja često posjećivao Briševo. Kasnije sam krenuo sve češće jer me sve više vuklo. Daje mi osjećaj mira, opuštenosti… Onda, malo iz dišpeta jer nećemo im dozvoliti da nas zatru. Kažemo uvijek: 'Zbrisali ste Briševo, nas nećete zbrisati.' Čak i moja supruga koja nije iz tih krajeva, voli doći ovdje. I ne može usporediti to s odlaskom na more. Iako nemamo struje i okruženi smo šumom, ovdje smo jer volimo svoj zavičaj“, kaže na kraju Marijan.

Ističe kako se unatoč svemu bore sami. Tako im je za ovu godišnjicu cestu o svom trošku sanirao Mirko Pandža, a Udruga sama u akcijama poput one u ožujku ove godine sječe drveće i grane kako put skroz ne bi zarastao.

„Trenutno u selu od svibnja do studenoga borave tri obitelji, a zatim se vraćaju u Sloveniju, Austriju i Hrvatsku. Oko 10 kuća je u selu što su ljudi uglavnom svojim novcem obnovili. Njih šest ima struju, ostale nemaju. I sam sam s bratom malo uredio obiteljsku kuću, ali nemamo struju. Institucije jednostavno te papire stave u ladice. Mislim da zbog toga mladi ne žele doći“, izražava brigu Blaženko. S obzirom kako su članovi Udruge uglavnom stariji od 50 godina, svjesni su izazova opstanka sljedećih 15 - 20 godina. Smatra kako se ljudi tamo neće vratiti, ali kako je važno njegovati sjećanje.

Tako će za 33. godišnjicu kao i svake godine sudjelovati u misnom slavlju koje će 25. srpnja u 11:00 h, prema najavama, predvoditi banjolučki biskup mons. Željko Majić, a prethodno će u 10:00 h biti polaganje vijenaca na spomen-ploči gdje su ispisana imena svih žrtava.

Iako se pravda za briševačke žrtve još čeka, Dom Briševo – Dobri ne odustaje. Njihova upornost, rođena iz strašne boli, jamči da će priča o Briševu nastaviti živjeti, a pravda, taman tek na onom svijetu, biti zadovoljena.