Za Uzdol nitko nije odgovarao. Zašto?


Na Uzdolu, 14. rujna 1993. pripadnici Armije BiH okrutno su ubili 41 osobu – 29 civila, među njima i djece te 12 branitelja. No, ni nakon 25 godina za ovu tragediju nitko nije odgovarao. Pitanje je: zašto?

To je pitanje koje Uzdoljani, ali i svi drugi Hrvati Rame postavljaju kada se spomene Uzdol, posebice u vrijeme kada se približi obljetnica.

Odgovor se sigurno može pronaći u političkoj pozadini postavljeno na načelu: „Nemojte vi nas, nećemo mi vas!“

Iako je podignuta optužnica i vodi se sudski postupak protiv Envera Buze, zapovjednika Samostalnog prozorskog bataljona u vrijeme kada je zločin počinjen, ne nazire se kraj tomu postupku.

Vodi se jedan sudski postupak protiv zapovjednika prema zapovjednoj odgovornosti, ali se stalno izbjegava govoriti o izravnim izvršiteljima pokolja nedužne djece, staraca, žena… Isto tako, se izbjegava govoriti, a kamoli suditi one koji su planirali i naređivali akciju Neretva 93 u sklopu koje su počinjeni zločini ne samo na Uzdolu, nego i u Grabovici i Doljanima.

Ne treba govoriti o kolektivnoj odgovornosti nekog naroda, ali moramo govoriti o odgovornosti poštivanja pravde. Žrtve Uzdola i drugih stratišta vape za pravdom.

Postupak protiv Envera Buze je tek u polovičnoj fazi. Završen je dio iznošenja dokaza i izvođenja svjedoka Tužiteljstva, a tek ovih dana započinje obrana iznositi svoje dokaze. S obzirom na brzinu razvoja sudskog postupka i poodmaklu dob okrivljenika Buze teško da će dočekati presudu. S druge strane, brojni Uzdoljani, izravni svjedoci pokolja već su se odavno preselili u vječnost.

Zašto je trebalo toliko godina za pokretanje postupka to sigurno znaju politički predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su već više od 12 godina bili na čelu Ministarstva pravosuđa. Osim toga, Hrvatima i Bošnjacima se sudi po različitim zakonima.

Kada se približi obljetnica Uzdola svi hrvatski političari skupe se sa svih strana. Dođu i odu, a Uzdol ostaje sam. Jedino općina Prozor-Rama stalno ulaže u infrastrukturu kako bi barem jednim dijelom olakšala život Uzdoljana.

Veliko je pitanje zašto četvrt stoljeća od pokolja na Uzdolu, kada se htjelo zamaknuti cijelo jedno selo, počinitelji nisu procesuirani. Možebitni odgovori proizvode gorčinu onih koji su pronalazili svoje najmilije zaklane u kućama i štalama. I ja se, kao mještanin, pitam zašto Uzdoljani tek danas daju iskaze na suđenju Enveru Buzi, dok njegovi nadređeni slobodno hodaju, premda je to trebalo biti okončano odavno. Međutim, tračak nade u srcima Uzdoljana budi graja 30-ak djece u osnovnim školama, od 350 župljana. Nije to ni blizu brojci prije pokolja na Uzdolu, no budi nadu, kao u onoj biblijskoj – da će isklijati mladica iz Jišajeva panja. Bez procesuiranja zločina i zločinaca, i pomoći viših razina vlasti budućnosti za Uzdol nema. Nakon fizičkog smaknuća, ono što bi moglo dokrajčiti Uzdol je ekonomsko smaknuće. Jer za Uzdol odavno više razine nije briga, a predstavnici vlasti ovdje dođu jednom godišnje –  da se fotografiraju.

Zoran Stojanović/ KT