Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Bošnjaci su ovih dana, ali ne zbog probdjevenih noći uz Zmajeve, poprilično ma(h)murni. Nije, međutim, krivac treće poluvrijeme kada se uzroci za pobjedu ili, svejedno, poraz traže – čak i u Bošnjaka! – na dnu čaše. Ili, u težim slučajevima, boce. Pravi je razlog toga stanja otkrio – i to na Stradunu, gdje se, valjda, konačno naspavao – Elmedin Konaković. Šef je bh. diplomacije, ili preciznije jedne njezine trećine, na Međunarodnoj konferenciji Dubrovnik Forum brojnim međunarodnim poklisarima kazao kako zbog, veli, nasrtaja s Istoka i Zapada, Beograda, naime, i Zagreba, Bošnjaci spavaju s jednim okom otvorenim – ostajući odlučni zaštititi svoj suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak.

Kad jaganjci utihnu

Ne govori Konaković koji je to konkretno teritorij na kojemu Bošnjaci namigujući spavaju. No, kada god bošnjački dužnosnici, glasoviti tzv. "probosanci" govore o teritorijalnom integritetu, to mi je, nekako – ispričavam se! – poprilično virtualno. I, uporni su pritom u tome prividu da govore u ime cijele Bosne i Hercegovine. Tisućljetne i Nedjeljive… Usprkos čak i tomu što, dok se samo jedno bošnjačko oko noću naspava, Hrvati – i naročito – Srbi spavaju kao jaganjci. Da ne velim, jer to je srpska navada, k'o zaklani… Teško ih i alarm može probuditi.

I, slijedom (virtualnoga) uvjerenja u Dininu odabranome – mada i ne naspavanome! – narodu uvriježilo se uvjerenje kako baš oni – samoodabrani, zapravo – imaju mandat dijeliti ateste tko može ostati u (trenutačno) Nenaspavanoj, a koga bi, primjerice, trebalo potrpati u ona dva-tri vagona, kako se svojevremeno moglo čuti ispred Bijele kuće na Miljacki, kada je, sad već odlazeći Christian Schmidt, prema bošnjačkoj procjeni, Izborni zakon prilagodio Hrvatima.

Sunce bošnjačkog neba

A, kako – kada se treba rješavati "podstanara" – nema koncepcijske razlike u Bošnjaka – svejedno iz koje stranke – zorno svjedoči „slučaj Izetbegović“. Konakovićev bivši stranački šef te, uz bolju polovicu obitelji Izetbegović, politički mu pokrovitelj, Izetbegović II. udario je ovih dana u stare bošnjačke tambure. Veličajući 36-godišnje domete Temeljne još od Alijinih dana, Bakir poručuje preko FTV-a – onima koji ne vole Bosnu – da imaju alternativu. A, Bošnjaci – koji je, dakle, neupitno vole – nemaju. Nakon čega je posegnuo za starom bošnjačkom logikom: Oni koji imaju alternativu, biva Srbi i Hrvati – neka idu. Ili, daje im, eto, i tu (posljednju) mogućnost – neka ne prave probleme.

Pritom je pokazao i stanovitu strogoću prema Hrvatima, koje ovom prigodom nije prebrojavao i u vagone smještao. Entitetsku je teve sedmu silu, jasno, zanimalo što Alijin jedinac misli o relaksaciji odnosa s HDZ-om, koju je Dragan Čović najavio prije otprilike mjesec. Što je, dakako, bila još jedna prigoda povremeno prvome u Bošnjaka uzdići se u (kroničnu) virtualnost te – iz tih zamišljenih visina – procijeniti kako bi se to Čović, pa, dakle, onda i Hrvati mogli popraviti. I ostati gdje ih sunce bošnjačkog neba grije kao nijedno drugo. Nigdje!

„… Da se sve odradi šta se odradilo i u ratu i poslije rata i ovo sad koketiranje s Dodikom, pa da se jednim odlaskom na Bajram to sve riješi? Naravno da nismo od jučer“, poručuje baš kao da on, a ne eresovski vožd kontrolira pola Bosne Nedjeljive.

Mi više ne znamo ni tko smo

Ne bih, međutim, cjepidlačio, ali Čović je kod reisa Kavazovića bio na dva Bajrama. Čak (!), po mome skrušenome dojmu. Što će, nije ih ove godine bilo više… No neka Izetbegović II., kaže na koliko (to) Bajrama treba hadezeovski lider otići k efendiji Huseinu, pa da vidimo što se tu može učiniti. Glede relaksacije!

A, ako su eventualno (i) dva Bajrama malo, onda bi trebalo možda još jedanput pitati Michaela Murphya: tko je u „slučaju Slovenija“ pao u sevdah – on, ili pak esdeaovski, po svoj prilici, doživotni predsjednik? Prvooptuženi na FTV-u tvrdi kako američki veleposlanik laže. No što ako, ipak, ne laže?! Što ako geni nisu – klikeri? To što se – eventualno?! – Jedincu svidjela avlija veličine „sunčane strane Alpa“, vratilo nas je – makar neke od nas – u ’93., kada su se Muslimani u sarajevskom Holiday Innu prekrstili u Bošnjake. Ne bez drame. Štoviše, pisac Cyrill Stieger objavio je o tim povijesnim rujanskim danima knjigu – znakovita! – naslova Mi više ne znamo ni tko smo, u kojoj citira neimenovanoga sarajevskog novinara koji rezignirano veli: „Zaspali smo kao Muslimani, a probudili se kao Bošnjaci.“ Nešto si mislim, možda od toga rujanskog dana Bošnjaci spavaju s jednim okom otvorenim, tj. (samo) s jednim – zatvorenim? Ne znam, valjalo bi pitati Konakovića…

Ali u kontekstu – tko može ostati, a tko mora otići iz Nenaspavane, zanimljivije je – ipak! – jedno drugo svjedočenje iz Holiday inna. I u knjizi Balkan Bluz, nedavno preminuloga prvog potpredsjednika Vlade Republike BiH Rusmira Mahmutćehajića govori se, uz ino, i o zamjeni teritorija – Srebrenica za Vogošću, primjerice. No i o podjeli BiH. Na tri dijela, dakako.

„Prvi predsjednik“ bio je na tome skupu, koji je okupio 352 predstavnika političke i intelektualne elite bosanskih muslimana, za to da svatko uzme svoju avliju. Umalo ne rekoh – „Sloveniju“… A osporavateljima, među kojima je bio i Mahmutćehajić, odgovorio je, autor kaže gnjevno: „Nije Bosna kumir kome se treba klanjati!“ Neki su kasnije, kada je Alija već preselio (na Kovače), komentirali kako je ovo ne samo izdaja, nego blasfemija. Islam, naime, ne dozvoljava klanjanje kumirima, tj, idolima… pa otkud onda Izetbegoviuću I. ova metafora?!

Kako bilo, vratimo se – genima. Misli li Jedinac, kao što mu otac nije, da je ovakva BiH – kumir? I, još važnije: Vjeruje li on, pa i ex-njegov Dino, kako baš oni drže ključeve toga „kumira“ i kroz širom otvorena vrata tjeraju problematične „podstanare“ u vagone?! Ako vjeruje/u, onda – eto im „Slovenija“, pa da se – lijepo! – razilazimo. Ali i da se pri tomu sjetimo još jedne Alijine, proročke: "Nije moj Bakir za politiku."