Bilo kako bilo, ubit ih se mora


Fra Bernardin Sokol jedna je od prvih žrtava, od ukupno 667 osoba iz "duhovnoga staleža" umorenih pred kraj i nakon završetka II. svjetskog rata. Komunistički silnik Marin Jurjević Baja u svojem izvješću o tim zločinima napisao je: „Bilo kako bilo, ubit ih se mora!“

Fra Sokol ubijen nevin i bez suda

Fra Sokol ubijen nevin i bez suda

Piše: Josip Vričko

Polemika oko „slučaja spomenik“ započela je sredinom rujna, kada je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović otkrila bistu fra Bernardina Sokola na Badiji kod Korčule, otkud su toga genijalnog glazbenika partizani odveli 28. rujna 1944. te najvjerojatnije istoga dana ubili i bacili u more.

A sve je, zapravo, počelo „ekskluzivom“ povjesničara Dragana Markovine, koji se na jednom portalu skandalizirao kada je vidio (i čuo) na koji način hrvatska predsjednica komemorira franjevca s Badije, nazivajući ga hrvatskim mučenikom. Taj, inače, (i) predsjednik Nove ljevice tvrdi da su partizani Sokola smaknuli kao denuncijanta, slijedom čije je izdaje Nijemcima na Korčuli ubijeno sedam partizana.

 „Pitomi“ franjevci i oni drugi

U biti, lideru te u Hrvatskoj doista minorne stranke, nije nakana bila (samo) denuncirati rečenoga fratra, nego prije svega predsjednicu. A da je tomu tako govori činjenica da je ove godine Dubrovačko-neretvanska županija fra Sokolu posthumno dodijelila Nagradu za životno djelo zbog njegovih iznimnih zasluga u muzikologiji. Pritom je odluka županijskih vijećnika bila jednoglasna.

Ruku su, dakle, dignuli i vijećnici SDP-a. No to „novog ljevičara“ Markovinu nije potaknulo analizirati ratni životopis korčulanskog fratra.

Međutim, znakovito je da taj povjesničar svoju tvrdnju („Definitivno je Sokol izdao tih sedam partizana, i to neposredno uoči oslobođenja.“) temelji na svjedočenjima nekih Korčulana, a oni opet na knjigama nastalim u komunističko doba, poput, primjerice, Sjećanje jedne generacija: Grad Korčula 1900.-1946.

Tako jedan od „svjedoka“ s Korčule - kojega je u aktualnom slučaju afirmirao Markovina - Ante Lešaja tvrdi kako je hrvatska predsjednica došla na Badiju vratiti uslugu fra Zovku jer je on blagoslovio njezin ured na Pantovčaku. Zanimljiva je, ali i znakovita kao ilustracija način razmišljanja toga umirovljenog sveučilišnog profesora, opaska o povijesti Badije, koju su još u 14. stoljeću počeli formirati franjevci Bosne Srebrene.

 „Oni su“, misli (?!) Lešaja, „bitno drugačiji i pitomiji od hercegovačkih fratara koji su početkom 2000-ih preuzeli Badiju, na čelu s fra Jozom Zovkom“, sugerirajući, valjda, kako - da nije bilo te 'pretvorbe' - ne bi se dogodila „sramota za državu da se takvom čovjeku otkriva spomenik“.

Srećom, prošla su - ipak! - vremena kada se mogla čuti samo jedna strana, koja se ponajviše pozivala na naručene denuncijantske uratke poput onoga Viktora Novaka Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma. Za koju je dovoljno kazati da je tiskana 1948. te da je autor, govorili su tadašnji njegovi boljševički promicatelji, hrvatski katolički svećenik - što je, dakako, trebao biti ključni dokaz njegove objektivnosti. Inače, autor toga više od tisuću stranica dugog pamfleta nagrađen je mjestom šefa Povijesnog instituta „Srpske akademije nauka i umetnosti“...

Odgovarajući Markovini, čiji je povijesni rad, makar u „slučaju Sokol“, na tragu Novakova, dubrovački fratar Stipe Nosić podsjeća baš na Magnum crimen. Novak je, naime, četiri godine nakon što su partizani smaknuli fra Bernardina, uzdajući se u tezu nacističkoga ministra propagande Josepha Goebbelsa o učinkovitosti upornog ponavljanja laži, objavio notornu neistinu da je Sokol ispjevao pjesmu o Anti Paveliću.

„Nije bez značaja činjenica, koja osvjetljuje odnose klera prema Paveliću i njegovim nastojanjima, koja se nalazi u jednoj muzičkoj zbirci pjesama Hrvatsko selo, komponiranih od franjevca Bernardina Sokola, u kojoj svaka pjesma ima ne samo svoj crkveno-katolički ton, nego svaku prožima i politička i ustaška misao. Taj pjesnik-kompozitor u svojoj političko-patriotskoj inspiraciji progovorio je kroz zvukove, koji su odjekivali u ustaškim logorima u Italiji, kao i Hrvatskoj: 'Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!?'“

    Međutim, Novak je točno napisao samo naslov zbirke, i stihove koji se tu nalaze. „Istina je - drži mali sat povijesti fra Stipe Markovini  - da to nije pjesma Sokola Paveliću, nego je riječ o pjesmi Miha Jerenića s naslovom Himna Anti Starčeviću, koju je Sokol uglazbio u zbirci Hrvatsko selo.

Ante - prezime mu (ne) znate

   A spominjanje „hrvatskog katoličkog svećenika“ Novaka, vodi nas do bivšega franjevca Drage Pilsla koji se rado i žurno svrstao odmah - na čelo kolone - uz Markovinu, reagirajući na priopćenje Franjevačkog provincijalata iz Zadra u kojem se brani nevinoga i bez suda ubijenoga fra Bernardina Sokola.

    Uopće ne dvojim da je Pilsl (davno) apsolvirao Novaka. Zanimljivije je, međutim, da je taj (i) novinar predstavljao knjigu Nikole Anića Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.) Od okupacije do oslobođenja. Ex-fra Dragin povjesničar-favorit, inače partizanski ofcir, u svojoj knjizi (?!) poziva se na dokument Komunističke partije i navodi citat:

„Na Vrnik je došao držati misu fra Bernard Sokol i na neki način saznao da se tu nalaze skriveni partizani. Nije se, po običaju, poslije mise vratio na Badiju, nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abwera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli. (…) Naši su onda pošli na Badiju uhapsiti špijuna fra Sokola…“

   Jasno, baš kao što je to ovih dana, polemizirajući s Pislom, primijetio fra Stipe, smiješno je da je Sokolu, koji je studirao u Beču, bio potreban prevoditelj. Uostalom, o vjerodostojnosti Anićeva pisanja najbolje govori recenzija Joška Radica: „Po završetku ove analize može se zaključiti kako se radi o još jednom pseudopovijesnom uratku osobe neoslobođene totalitarističkog komunističkog sustava koja svojim pristranim i brojnim nedostacima iznova ponižava žrtve“.

Titovka na glavi ex-fra Drage

A koliko je Pilsel spreman svjesno sudjelovati u očitu falsifikatu i gebelovski ga ponavljati, svjedoči i to što - denuncirajući fra Bernardina - spominje kako je za svojih fratarskih dana živio sa svecem fra Ivom Peranom, kojemu je Sokol bio profesor glazbe na Badiji. Sluga Božji fra Ivo je najviše o njemu pisao i ostavio, svjedoči fra Stipe, nedvosmisleno svjedočanstvo o nevinosti toga svog profesora i glazbenog uzora. Pa, ipak, Pilsel više vjeruje partizanskom oficiru?!

Konačno, da su partizani, kojima itako za njihove prijeke sudove i nisu trebali dokazi, imali bilo što kompromitirajuće za fra Bernardina postojala bi makar formalna optužnica. Baš kao, primjerice, kada su iz dubrovačkog samostana Male braće odveli i na Daksi 25. listopada 1944. bez suđenja ubili fra Marijana Blažića i fra Tomu Tomašića, a fra Gerarda Marbira četiri dana kasnije na Boninovu. Sva trojica su, kao i Sokol, bili doktori znanosti.

Prema dokumentu Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske iz Dubrovnika 18. lipnja '44. koju je potpisao „Marin“, koju, evo, citira fra Stipe, za Blažića i Tomašića piše kako su bili „poznati kao koljači i organizatori ustaški“, a uz svakog od njih u dokumentima UDB-e za Dalmaciju stoji opaska „kao ustaša likvidiran je brzim postupkom 26. listopada '44.“

Za Sokola, pak, nema ništa: Nema nikakve pisane optužbe, nema nikakve osude, nema nikakva zapisnika o izvršenju kazne… I nema ni njegova tijela tamo gdje su ga mještani zakopali. Na tome mjestu nađeni su samo potplati njegovih fratarskih sandala.

Bešćutnost druga Baje

Stoga treba kazati kako u samostanu Male braće postoji nepotpisani i nedatirani rukopis na kojemu je ukratko napisan životopis fra Bernardina te i ovo svjedočenje: „Oca Bernardina su partizani odveli iz Badije, da će ga odvesti na Vis, ali su ga ubili u barci između Badije i Orebića 28. rujna 1944. Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: 'Živio Krist Kralj!' Ubivši ga bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan.“

Dakle, Fra Bernardin Sokol jedna je od prvih žrtava, od ukupno 667 svećenika, biskupa, redovnika, redovnica i sjemeništaraca, nezakonito umorenih pred kraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Komunistički silnik Marin Jurjević Baja u svojem izvješću o tim zločinima napisao bešćutno: „Bilo kako bilo, ubit ih se mora!“

A samopromovirani antifašist Pilsl i(li) novoljevčar Markovina, kao sljedbenici komunističkog zlosilja, danas dodaju: Ubit ih se moralo i, bilo kako bilo, lagat se o tome također mora.