Piše: Josip Vajdner

Jedna od ovdašnjih televizijskih kuća prije nekoliko godina napravila je dokumentarni film o životu i zatvorenicima u Kazneno-popravnom zavodu Zenica koji je prikazivan u nastavcima. U filmu su, između ostaloga, doneseni razgovori s upravom, čuvarima i zatvorenicima različitih profila. Želeći saznati u kojem obimu kazneno-popravne mjere dovode do resocijalizacije novinar je pitao jednoga, koji je bio osuđen zbog kriminala, je li išta naučio u zatvoru i što će raditi kada izađe. Ovaj mu je odgovorio otprilike ovako: „Naravno da jesam. Bit ću pametniji. Otvorit' ću neku radnju: malo utajivat' poreze, malo 'zavrnut' gdje mogu, malo podmićivati, kanit' se policije i biti što manje upadljiv. Uglavnom, neću propustiti prigodu gdje se ukaže.“ Ovim riječima dotični zatvorenik je samo potvrdio ono što je uvriježeno u mentalitetu ovdašnjega puka, a to je da se prigoda definira kao nešto što je korisno isključivo nama i zbog toga ju se ne smije propuštati. Slično je i s katolicima kada je riječ o grijehu propustom. Njega se najčešće ne ispovijeda iako je on najprisutniji te u načelu ima veoma važnu, ako ne i najvažniju ulogu u ljudskoj svakodnevici. Njegova se težina i razornost osobito vide u obiteljskim odnosima.

Kršćani će mnogo prije priznati grijeh učinjen riječju, djelom i donekle mišlju, a propust će zanemariti. No, istina je da upravo korištenje prigode učiniti dobro mijenja cjelokupan diskurs svih navedenih vrsta grijeha.

Vjerojatno prvotni razlog zašto je to posebno očito u obiteljskom životu jest činjenica da je obitelj škola altruizma. U njoj čovjek nauči, odnosno trebao bi naučiti, kako nije sam na svijetu: da je dužan pomoći i da mu je potrebna pomoć. Zbog toga prigoda, shvaćena na način da svoj temelj ima u sebičnosti i utilitarizmu, proizvodi loše učinke na odnose između pojedinih članova. Lijek protiv takvoga stanja jest prepoznavanje prigode kao trenutka činjenja dobra drugima i istodobno samome sebi. Filozofija je to koja osobnu sreću promatra neodvojivo od sreće bližnjega svoga. Stoga je propuštanje prigode činiti dobro – grijeh protiv ljubavi koja je melem ranama zadobivenim u čovječjoj interaktivnoj svakodnevici. Međutim, kršćani će mnogo prije priznati grijeh učinjen riječju, djelom i donekle mišlju, a propust će zanemariti. No, istina je da upravo korištenje prigode učiniti dobro mijenja cjelokupan diskurs svih navedenih vrsta grijeha. Odatle se rađa potreba sagledati što je to u životu svakoga pojedinoga čovjeka što ne bi trebao propuštati, odnosno, što bi osjećao grijehom ako ne uradi. Izvrsnu prigodu za to daje obiteljski život čije se zakonitosti mogu preslikati na odnose u različitim vidicima šire zajednice.

Premda bi se dosta toga moglo prepoznati kao grijeh propustom u obitelji, zadržati ćemo se na četiri, uvjetno rečeno, najočitija.

Prvi među njima je propust reći što mi smeta. On je izvor mnogih nesporazuma jer ljudi trpe i u sebi nakupljaju nezadovoljstvo koje prečesto završi svađom, razdorima i drugim grijesima pogubnim za cijelu obitelj. Zato se ne smije propustiti, na doličan način, izreći sve što mi kod drugih smeta, težeći naći kompromisno rješenje. Time pokazujemo da nam je stalo do drugoga, ali i da ne želimo graditi smutljivi „mir“ kao da je svejedno što o nečemu mislimo i kako to osjećamo.

U tom smislu drugi grijeh je propustiti iskazati ljubav obitelji riječju i djelom. Iako je to zahtjev kojeg se može i treba ispunjavati svaki dan počevši od jutarnjeg pozdrava do večernjeg „Laku noć!“, ipak su blagdani i obljetnice (rođendani, imendani, godišnjice braka, matura i sl.) izvrsne prigode za to. Jedan dar kao znak ljubavi mnogo toga promijeni u odnosima ako su narušeni. Ne smijemo zaboraviti da sitnice život čine i njihova se vrijednost ne mjeri novcem nego namjerom darovatelja kojega motivira ljubav prema onomu kojega daruje.

Osim toga propust zajedničke molitve otvara put obezvređivanju institucije obitelji kao nečega svetoga što u potenciji nosi moralno urušavanje koje završava razdorom. Zato su objedi – ako se već „nema vremena“ za krunicu ili druge molitve – prigoda kada obitelj treba moliti zajedno, prizivajući Boga u svoju kuću i život.

I na kraju, svega nabrojanoga nema ako članovi obitelji propuštaju biti principijelni. Ono što jednom bude prepoznato kao dobro toga se treba držati cijeli život. Ako je tako onda se ne može dogoditi da, primjerice, majka kaže djetetu: „Ne može!“, a otac: „Može!“.

Principijelnost znači biti trajno opredijeljen za ljubav iako zbog toga nećemo biti „popularni“. Tomu nas uči Isus Krist koji je vjeran božanskom planu spasenja u trenucima svoje muka mogao reći: „Ne moja, nego Tvoja volja, Oče, neka bude!“.

Korizma je vrijeme kada bismo se prvotno trebali pitati što smo propustili učiniti dobro, a potom sagledati što je to loše što obilježava naše ponašanje.