Da postane uistinu veliki patrijarh


Prije no što će monah Matej izvući kuvertu s imenom novog patrijarha srpskog, u završnici su se našla trojica pretendenata. A makar dvojica od njih bili su predizborni favoriti predsjednika Srbije. Štoviše, izabrani Porfirije smatra se „državnim projektom“. Dobra je, međutim, vijest to što Porfirije razumije bit povezanosti Hrvata i Bl. Alojzija Stepinca.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Vijest što je stigla u četvrtak poslijepodne iz kripte svetog kneza Lazara, gdje je, u još nedovršenom Spomen-hramu Svetog Save na Vračaru, zasjedao Sveti arhijerejski sabor Srpske Pravoslavne Crkve, zapravo je očekivana. Zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije (Perić) bio je jedan od favorita, a kako se bližio odlučujući trenutak njegovi izgledi da postane patrijarh srpski sve su više rasli.

Istina, nerijetki su i vladiku bačkog Irineja (Bulovića) već vidjeli na tronu Svetog Save, ponajprije zbog njegove bliskosti s Aleksandrom Vučićem, koju je naslijedio od svoga imenjaka, pokojnog, rekao bi papa Franjo, "velikog patrijarha". Slijedom čega bi se onda trebao nastaviti kontinuitet bliskosti SPC-a i predsjednika Srbije, tj. vlasti. Poglavito važan u godini kada bi, slijedom očekivanja i Bruxellesa i Washingtona, Beograd trebao priznati neovisnost Kosova.

Irinejevo duhovno čedo

No poznavatelji Irinejeva lika i djela drže kako on bliskost s vlastima shvaća dvosmisleno i koristi je za svoje interese, pa bi ga, vjeruje se, čak i (sam) Vučić teško kontrolirao. Napose glede Kosova. Uostalom, prema općoj ocjeni, poslije smrti Amfilohija Radovića, vladika bački najutjecajniji je i najmoćniji episkop u Srba, a ta golema moć – čak i u „sveštenih lica“ – može ostaviti posljedice. A kako mnogi drže da je i Vučiću već odavno vlast udarila u glavu, suradnja toga dvojca bila bi na stalnoj kušnji. Tako da se, nakon ovotjednog epiloga, može kazati kako je srbijanski predsjednik – zadovoljan.

Ipak, nužno je naglasiti da je novi srpski patrijarh duhovno čedo vladike bačkog, a istovremeno je važio i kao „državni projekt“. Da sve bude još zamršenije, njih su dvojica u predizbornoj kampanji nastupali zajednički. Štoviše, beogradski medijski izvori bliski SPC-u tvrde kako su (čak) Porfirije i Irinej, poslije četverosatnog uvjeravanja, uspjeli na svoju stranu privući i episkopa banjolučkog Jefrema (Milutinovića) kako bi osigurali „bosanske glasove“. I, gle čuda – ta se trojka našla u „finalu“. Nije, dakle, Vučić nikako mogao ostati bez bliskosti trona Svetog Save. Štoviše, ovovremeni je Aleksandar u sjećanje prizvao kralja Aleksandra, koji je tridesetih godina prošloga stoljeća osobno odlučivao koji će, od posljednje trojice, sjesti na Savin tron.

Dojam u hrvatskoj javnosti o novom vladiki srpskom uglavnom je pozitivan. Pa iako (ovakva) Hrvatska trenutačno ima i prečeg posla, nekako je dojam da se s osobitom pozornošću čekao bijeli dim s Vračara, i pritom priželjkivalo da baš Porfirije bude izabran za 46. poglavara SPC-a.

Ponijela ga pjesma

Istina, tijekom njegova šestogodišnjeg stolovanja bilo je i incidentnih situacija. Primjerice, 2016. našao se u skandalu nakon što je na snimci, koja je navodno nastala pet godina ranije u Chicagu, otkriveno da je pjevao neku četničku pjesmu. Žurno se oglasio priopćenjem u kojem je izrazio žaljenje "zbog zloupotrebe i manipulacije videosnimkom na kojoj se nalazi u društvu svećenika koji su pjevali četničke pjesme”. Naglašavajući kako kao gost, nije bio u prilici utjecati na sve okolnosti. I skandal je ubrzo – zamro.

Hrvatska, uostalom, ima iskustva (a i tolerancije) s pjevačima „narodnih“ pjesama. Pa, nije li Stjepan Mesić ranih devedesetih na turneji po Australiji pjevao Juru i Bobana da bi 15 godina kasnije bio promoviran u "predsjednika" Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH?!

Međutim, važnije od te čikaške Porfirejeve pjevačke (zlosretne) epizode svakako je to što je baš te 2016. u Jasenovcu izjavio: "Nismo došli zbrajati žrtve, nego jedni druge moliti za oprost." Treba se nadati, ako se baš ne može još i vjerovati, da će novi patrijarh blagorodno utjecati na aktualnog predsjednika Srbije, koji, kao, doduše, i golema većina tamošnje javnosti ima veliki problem s (prevelikim) jasenovačkim žrtvama.

Indiskrecija biskupa Kosića

Porfirije je u Hrvatskoj, a vjerujem i ma gdej žive Hrvati, aboliran za pjevačke nestašluke, nakon jedne, uvjetno kazano, indiskrecije sisačkog biskupa Vlade Kosića, koji je prepričao kako mu je osobno mitropolit zagrebački kazao da je shvatio snagu povezanosti Hrvata i Alojzija Stepinca, usporedivši ga sa Svetim Savom, kojeg slave Srbi.

Iz te je izjave hrvatska teološka javnost zaključila kako je Porfirije nadišao uske okvire iz kojih je Srpska Pravoslavna Crkva godinama promatrala Bl. Alojzija te kako je (konačno) došlo do evolucije u razmišljanjima po tom pitanju. Ponajprije zbog toga, u Hravtskoj se očekivalo kako će u četvrtak monah Matej iz Evanđelja izvući baš njegovo ime.

Treba se stoga nadati, štoviše i moliti, da će Sveti Otac u skorije vrijeme upoznati Irinejeva nasljednika, koji – trenutačni je makar dojam – ima predispozicije postati velikim patrijarhom. Doista velikim.