Mali vremeplov

Danas je dan Republike/tko ne bi popio malo?!


Da se danas slavi - kao što se, Bogu hvala ne slavi! - Dan Republike, ne bi se radilo do ponedjeljka. Preciznije, od ponedjeljka do ponedjeljka!

Piše: Josip Vričko

Eh, da je k'o nekad, ovaj bi tjedan zapravo bi neradni. Raspust! Dobro, Dan državnosti Bosne i Hercegovine, koji je obilježen više-manje jednonacionalnim okupljanjem u sarajevskoj Vijećnici, nezgodno je pao. Baš u neradnu nedjelju. Ali, komu je do slavlja – snađe se. Slijedom one iz prošloga sustava: Snađi se, druže! I (ko)memoriranje događaja u Mrkonjić Gradu iz '43. pomaknuto je i na ponedjeljak. Sastavilo se, mašala, s vikendom. Tako je u sarajevsku Titinu ulicu na posao došao samo Milorad Dodik. On, naime, poštuje neka druga crvena slova u kalendaru. Primjerice, Dan Republike mu je 9. siječnja te, o jednom trošku, i Krsna slava. Općenito, u „boljem dijelu BiH“ u siječnju je toliko blagdana i praznika da ga tamo (daleko) zovu sveti januar.

Jasno, drugi dan Dana (bh) državnosti eresovski je vožd proslavio radno, provjeravajući je li mu srpski barjak tamo gdje ga je ostavio prije vikenda. Naime, čim se on vrati kući, cimeri mu Šefik Džaferović i Željko Komšić počiste ispred njegovih predsjedničkih vrata. Maknu bijelog orla. Moraju obojica, jer i orao je dvoglav. Zato i jeste pošteno da Bošnjaci imaju dva člana u troglavom kolektivnom rukovodstvu.

Ipak, samoproklamirana bh sljedba antifašističkih stečevina nije niti blizu slavnim predšasnicima. Jer, da se danas slavi - kao što se, Bogu hvala ne slavi! - Dan Republike, ne bi se radilo do ponedjeljka. Preciznije, od ponedjeljka do ponedjeljka! Dakako, alkohol bi tekao k'o Plivin vodopad, čime se njegovala uspomena na zasjedanje u Jajcu, već uoči državnog praznika. A genocid nad, uglavnom, nevinim svinjama svih kategorija, bio je, u kovačnici bratstva-jedinstva, tradicionalan. Nisu se, naime, u nas tada još naročito primile udruge za zaštitu životinja. Svaki domaćin koji je imalo držao do sebe, u dvorištu je prinio žrtvu. Rečene su udruge živnule tek kada je umrla stara Yuga i Dan Republike. A i svinjama je pao kamen sa srca. Doduše, i ovoga će vikenda neke glavom zaplatiti. Ali, ne zbog Dana Republike, nego zbog čvaraka.

Uvijek me je, zapravo, progonilo pitanje: Dobro, zašto se toliko kolje u znak sjećanja na zasjedanje AVNOJ-a?! Nije, dakako, u ono doba dok je još trostruki narodni heroj po zemlji hodao bilo pametno svašta pitati. Bilo je, pošteno govoreći, bolje svašta jesti, nego svašta govoriti. Danas, dakle s ove distance kada je (i) iza nas, baš kao i nekad iza naših slavnih predaka, rat, moglo bi se kazati kako je bila riječ o zlokobnome predskazanju onoga što nas čega. I što nam se vraća svakih pedesetak godina. No bilo bi to možda pregrubo. Ma koliko istinito bilo. Zato mogući odgovor nalazim u pjesmi Zabranjenog pušenja Danas je dan Republike:

 Da bi danas bilo bolje

 Oni su poturali pleća

 Gazili hladne rijeke

 Jeli koru s drveća

 Dobro, za hladne rijeke, manje-više... Poanta je u kori s drveća. Gladno se bilo. A glad je, zna svatko komu su krčila crijeva, gadan osjećaj. Trebalo je zato nadoknađivati. Srećom, stočni fond je u ono doba bio solidan, imalo se - klalo se! No kad sam (već) spomenuo Pušenje, i inače glasovito zbog svojih ostvarenih proročanstava, evo za kraj još jednog stiha. Stiha koji zadnjih godina živimo gotovo svugdje od Vardara pa do Triglava. U nas, u avnojskovoj BiH – ponajviše.

 Žao mu je što neki misle

 Da je život negdje drugdje

 I ne sanja se više stari san

 Čekaju pasoš da odu van

 I zato, ponajprije zbog toga: Danas je Dan Republike/tko ne bi popio malo. Malo?!