Piše: Josip Vajdner

Danas, 9. siječnja, bh. entitet Republika Srpska, slavi svoj dan, ili bolje rečeno svoju krsnu slavu. U Bosni i Hercegovini ništa posebnoga: tmurni zimski dan, bez snijega i zimskih minusa. Mediji pod kontrolom dominantne bošnjačke politike, uglavnom mlako govore o tomu. Usijane (ovčje) glave običnoga svijeta, koje su prije godinu-dvije bile spremne opet jurišati jedni na druge, sada vide što je u pozadini svega bilo: napumpati situaciju i dobiti Lokalne izbore u BiH 2016. Oni koji su sve zakuhali mogu biti zadovoljni urađenim... to su na kraju krajeva pokazali i rezultati. Ipak, prisjetit ćemo se kako to sve nije bezazleno izgledalo. Zapravo, po tko zna koji put, malo je onih koji su svoje mišljenje i stavove gradili na činjenicama – uglavnom je to bila „posuđena pamet“.

Kraj mjeseca studenoga 2015., osim snijega i nižih temperatura, donio je na prostoru Bosne i Hercegovine još jedno očitovanje svih porođajnih boli kroz koje ova država, začeta prije 20 godina u Daytonu, i danas prolazi. Izjašnjavajući se po apaleciji člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkoga naroda Bakira Izetbegovića, Ustavni sud ove zemlje ocijenio je da Dan Republike Srpske nije u skladu s Ustavom BiH. Zapravo, rečeno je kako jedan vjerski blagdan – u ovom slučaju Stefandan koji se slavi 9. siječnja – ne može istodobno biti i državni praznik kojega bi trebali obilježavati svi građani toga entiteta.

Skupština srpskog naroda u BiH je 21. studenoga 1991. objelodanila da sve političko-teritorijalne jedinice, od mjesne zajednice do grada, u kojima je više od 50 % Srba, postaju dijelom „Srpskih autonomnih teritorija“. To je bio preduvjet da na Stjepandan prema Julijanskom kalendaru 9. siječnja 1992. bude proglašena Republika Srpska Bosna i Hercegovina

Nakon ove odluke ekspresno je, i skoro u dramatičnom tonu, reagiralo političko opoziciono i vladajuće vodstvo RS-a. U zajedničkoj izjavi, potpisanoj u nedjelju navečer 29. studenoga 2015., istaknuli su da neće poštovati odluku Suda te su pozvali Narodnu skupštinu ovoga entiteta da „ubuduće odbaci sve odluke Ustavnog suda BiH, donesene preglasavanjem, koje budu zadirale u statusna pitanja Srpske“. Na kraju, i kroz ovu se epizodu bosanskohercegovačkoga reality show-a još jedanput pokazalo kako mira nema bez pravde, a pravde bez istine.

Foto: Tanjug

Istina pak kaže da se pod Danom Republike Srpske obilježava i njezina „krsna slava“ – sveti arhiđakon Stefan tj. Stjepan. A sve je započelo u vremenu disolucije Jugoslavije kada su Srbi iz BiH 24. listopada 1991. – dakle, prije nego je proveden referendum o neovisnosti BiH 29. veljače i 1. ožujka 1992. – osnovali zasebnu skupštinu Srpskog naroda u BiH. Ona je, da ironija bude veća, 21. studenoga (nadnevak kada je parafiran sporazum u Daytonu) 1991. objelodanila da sve političko-teritorijalne jedinice, od mjesne zajednice do grada, u kojima je više od 50 % Srba, postaju dijelom „Srpskih autonomnih teritorija“. To je bio preduvjet da na Stjepandan prema Julijanskom kalendaru 9. siječnja 1992. bude proglašena Republika Srpska Bosna i Hercegovina. No, njezin teritorij ne bi bio ograničen na spomenuta mjesta sa srpskom većinom nego bi obuhvaćao i „mjesta gdje je srpski narod manjina zbog genocida nad njim tokom Drugog svjetskog rata“. I to je dakako, bila platforma za etničko čišćenje i zločine koji su uslijedili.

Ovo su naprosto povijesne činjenice na koje se sadašnje vodstvo ovoga entiteta dijelom koji im odgovara poziva. No, sve je to samo poluistina ako se nema na umu da je vojska ove, tada samoproglašene, Republike zločinom ispraznila Bosansku Posavinu od katolika, ostavivši Banjolučku biskupiju na „ostatcima ostataka“, a u Istočnoj Bosni – prema presudi Međunarodnoga suda – počinila genocid nad muslimanima. Međutim, ni to nisu presudni fakti nego ono što se zbilo potkraj 1995. u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson. Tada je, naime, ova „Republika“ došla na svijet. Prema svim poznatim okolnostima iz toga vremena, da nije bilo sporazuma u Daytonu, projekti Karadžića i Miloševića u BiH doživjeli bi vojno-politički krah te ne bi bilo ni govora o „drugoj državi Srba“ na Balkanu. Dakle, ako se žele gledati u budućnost otvorenim očima onda je samim Srbima u cilju „zaboraviti“ preddaytonsko razdoblje te slaviti što im po volji iz (post)daytonskoga doba, jer cijela priča prvotno nema veze s religijom.

Međutim, kao takvu ju je pred sudom izložio Bakir Izetbegović, vjerojatno jedna od zadnjih političkih figura u ovoj zemlji koja bi za to imala (moralnoga) kredibiliteta. Naime, taj isti čovjek usred svoga radnoga vremena petkom, pa čak i onda kada ima sjednicu ili neki sastanak na kojemu su dakako i nemuslimani, jednostavno sve napusti i ode na džumu tj. molitvu te ga svi ostali moraju čekati. Prema toj matrici, članovi njegove političke stranke u općinama gdje su oni na vlasti – barem u gradu Sarajevu, koliko je poznato autoru ovih redaka – skoro službeno u javnim nastupima koriste muslimanski pozdrav „Selam alejkum“. Osim toga, pri obilježavanju nekih obljetnica sasvim je „normalno“ da se u javnom, državnom prostoru, u nazočnosti ljudi različitih vjeroispovijesti, recimo „prouči fatiha“ za sve „šehide i poginule borce“. To je, dakako, samo po sebi pohvalno, ali je u kontekstu ove teme – obilježavanja vjerskoga blagdana kao državnoga praznika – licemjerno ako se onda ne izmoli i opijelo te održi parastos... za poginule katolike, pravoslavce i ostale nemuslimane, kako bi svi mogli tu obljetnicu, a i državnu administrativnu jedinicu, prihvaćati kao svoju.

No, očito će trebati još puno vremena proteći i biti obilježeno puno „dana spoticanja“ dok na ovim prostorima ljudi ne počnu davati „caru carevo, a Bogu Božje“ (usp. Mt 22,21)... Do tada, čini se, samo se možemo Bogu moliti i kiselo nasmijati kao prinudni sudionici reality show-a u režiji međunarodne zajednice.