Duboki korijeni demografske tragedije


Međunarodni poklisari Hrvatima odavno pokazuju izlazna vrata. Ili to, ili, pak, asimilaciju. Da, valjda, postanu bošnjačko cvijeće. Priča je to što traje od Daytona, a kardinal Puljić upravo nas je na nju podsjetio.

Piše: Josip Vričko

Na 20. godišnjem susretu svećenika Vrhbosanske nadbiskupije održanom 23. rujna 2015. Razmatrana je Izjava o aktualnom crkvenom i društvenom stanju u Bosni i Hercegovini. Tom je prigodom, uz ino, kazano kako je broj katolika u našoj zemlji manji nego prije 100 godina. Nažalost, od rečenoga sarajevskoga skupa, kojemu je predsjedavao nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, stanje se nije popravilo. Naprotiv.

Najlakše bi, dakako, bilo kazati kako iz BiH odlaze i drugi. Ne, dakle, samo Hrvati. No hrvatski je slučaj, ipak, osobit. Ne, međutim, samo stoga što su Hrvati najmalobrojniji ovdašnji konstitutivni narod te napose što im se sustavno ignorira ustavom, inače, zagarantirana konstitutivnost, već i zato što, slobodno se može kazati, hrvatska demografska tragedija ima svoje doboke korijene.

O njima je ovih dana, baš, uostalom, kao i odmah nakon što je detektirao tu perfidnu igru raznih svjetskih poklisara, govorio kardinal Vinko Puljić. Slijedom čega bi ga onda neki od njih, uz sve glasniju potporu medija pod kontrolom bošnjačkih političkih stranaka, najradije zatvorili u sakristiju. „Ili ćete se seliti ili asimilirati“, ponudio je stanoviti zapadni diplomat dvije mogućnosti nadbiskupu vrhbosanskome – za Hrvate. O čemu kardinal svjedoči u intervjuu Večernjem listu. Povijesna činjenica da su katolici, u najvećoj mjeri Hrvati, u ovoj zemlji od rimskih vremena, te da su na referendumu 1992., baš na poziv nadbiskupa Vinka, glasovali za neovisnu BiH, nije, evo, od nekoga značaja onima što nam danas nude dvije opcije. Dva, u biti, zla, od kojih se ne zna koje je gore.

Gotovo je pritom bizarno da Hrvatima pokazuju izlazna vrata, ili, valjda, nude da postanu bošnjačko cvijeće, diplomati iz uglavnom katoličkih zemalja; Još malo pa po komunističkoj matrici da svatko udari na svoga. (A Srbi na svakoga...) Što kardinal tumači njihovom potrebom dokazati se „naprednima“, osobito u današnjim okolnostima kada se Katolička crkva BiH zauzima za naravni i Božji zakon, nasuprot europskih „modernih trendova“ uništavanja obitelji kao temelja svakoga društva.

Znakovito je uz to i opravdanje toga „posebna tretmana“ za Hrvate; Na kardinalov prigovor, uzvraćaju kako moraju biti oprezni „s drugima zbog terorizma“... A Hrvatima kako bude. Ukoliko se tako nastavi, vratit će nas u vremena kada je na ovim prostorima na snazi bio zakon „Kanun i raja“, u kojemu je preciziran način ponašanja neislamskog svijeta: Raja se u svojim kućama ne smije glasno smijati, Raja u žalosti mora tiho plakati, Raja na proplancima ne smije glasno pjevati, Raja izvan kuće ne smije križ nositi...

Možda, pretjerujem, ali kada je na djelu plan da se jednom narodu sustavno ne dodjeljuje potpora za povratak, kada mu se - „po zakonu“ - oduzima identitet i politički subjektivitet, bjelodano je kamo sve to vodi. I kada nadbiskup vrhbosanski reagira na takav nepravedni zakon, koji otvara - otvorio je zapravo! - vrata brojnim manipulacijama, onda je izložen kritikama onih koji su od Daytona do danas uspjeli ovdje etablirati diskriminaciju. A „raja“ i njihov kardinal trebali bi onda (još) samo „tiho plakati“.

Sjećam se da me je prije tri pol godine biskup banjolučki Franjo Komarica upozorio kako je više nego očito da se u drami potpunog uništavanja jednog domicilnog, hrvatskog naroda i s njim jedne, u svijetu priznate vjerske zajednice, Katoličke crkve primjenjuje drevno pravilo starih Rimljana: „Što dolikuje Jupiteru - glavnom rimskom božanstvu - de dolikuje volu, kojeg se žrtvuje tome božanstvu“.

Više je puta biskup Franjo upozoravao na takav nehuman, necivilizacijski stav predstavnika tzv. međunarodne zajednice. A oni su mu cinično odgovorili da mi, tj. Hrvati i katolici u BiH, za njih nismo ni „volovi“, jer „volovi“ imaju neka „prava“ dok ne budu žrtvovani. Mi smo za te današnje samozvane bogove, otvoreno je biskupu Franji kazao jedan od njih, kamenčić na njihovoj zacrtanoj stazi. Zato nas (ovako) i šutaju. Prema izlaznim vratima... Ili ono drugo – još gore!