Kad ako ne sad?!


Hrvatima glede Izbornog zakona nikako, još od 2004., da svane (pa ni) lipanjska zora. U tolikoj je to mjeri potresna činjenica da je, evo, prvi u Hrvata, na obilježavanju 29. obljetnice oslobađanja Mostara i doline Neretve, održao „vidovdanski govor“. Tako mu Bog pomogao!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Ove je godine Vidovdan, taj – poglavito za Srbe – mitski nadnevak evociran, poprilično iznenađujuće, i u Hrvata. Malo ranije – istina. A, zapravo, ponajviše u stožernoj stranci. Naime, na obilježavanju 29. obljetnice akcije oslobađanja Mostara i doline Neretve Lipanjske zore (7. do 26. lipnja 1992.). Dragan Čović je, naglašavajući značaj Domovinskog rata i, u aktualnim okolnostima, poglavito potrebu njegove zaštite od kojekakvih nasrtaja i iskrivljavanja povijesti, kazao:

„Sličan rat imamo i danas kroz političko djelovanje Hrvatskog narodnog sabora BiH. Vjerujem da će nam biti mnogo lakše, nego što je to bilo u vremenima Lipanjskih zora, prije točno 29 godina, da izborimo svoju apsolutnu jednakopravnost s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini. A isti oni koji su tada govorili da to još uvijek nije njihov rat, danas, također, nisu zainteresirani da nešto promijene u BiH, vjerujući da su oni ti dominantni, i u tome jako griješe."

Nije (baš) Slobino vrijeme, ali..

Bjelodano je, evo, kako je lider HDZ-a definitivno skinuo diplomatske rukavice, a u toj ga je nakani malo pogurao i Božo Ljubić, koji je početkom lipnja na zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora navijestio: „... Ako drugi ne žele BiH u kojoj će Hrvati biti jednakopravni, onda se trebamo pobrinuti za sebe kako bismo ostali svoji na svome. Mi smo 1991. bili u stanju obraniti se. Kao goloruk narod suprotstavili smo se četvrtoj vojnoj sili Europe. Neka nitko ne sumnja da ćemo se znati suprotstaviti političkom nasilju.“

Jasno, lipanjske poruke dvojca Čović & Ljubić, izrečene su u, ipak, drugačijem političkom ozračju, od onog 28. lipnja 1989., kada je Slobodan Milošević na Gazimestanu, na obilježavanju 600. obljetnice Kosovskog boja održao onaj (mitski) govor. „Šest stoljeća, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti i hrabrosti“, poručio je srbijanski vožd, kojega će vlada Zorana Đinđića (baš) na Vidovdan 2001. izručiti Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, gdje će pak tužitelj Geoffrey Nice prepoznati kako (u Srba) „oružana borba nije bila isključena čak ni u tom momentu, odnosno ni te, 1989.“

Ne udaraju hrvatski čelnici u ratne bubnjeve. Iz prazne, zna se, ne puca! Navješćuju, međutim, kako je - konačno! - došlo vrijeme odlučujućih političkih bitaka. A one se, tu je u pravu pokojni Sloba, uistinu ne mogu dobiti bez odlučnosti i hrabrosti. Uostalom, Čović je i kazao kako je siguran da će Hrvati, kroz HNS BiH, tijekom ove godine, ostvariti i imati ono što im pripada – legitimno predstavljanje na svim razinama vlasti.

Malo vatrometa nije na odmet

I zbilja je to nužno, jer izmjena Izbornog zakona postala je već predmet sprdnje (zapadno)mostarskih liski. „Još od Barryevih amandmana 2001. traje borba hrvatskog naroda u BiH za izmjene Izbornog zakona i Ustava BiH. Nakon punih 20 godina najavljivanja konačne realizacije samih izmjena, danas na 'dan D' 17. lipnja 2021., napokon smo to dočekali“, obznanili su iz Hrvatske republikanske stranke, te taj dugo očekivani dan obilježili prigodnim vatrometom.

Uz to su, dakako, podsjetili da jasni i čvrsti stavovi aktualnog hrvatskog vodstva kako će doći do izmjene Izbornog zakona datiraju još od 2004. te kako se periodično svake godine ponavljaju. „Tako je“, vele, „pred prošle lokalne izbore, 17. lipnja najavljen kao 'sine qua non' nadnevak nakon kojega će se osjetiti hrvatski odgovor.“

Sarkazam, popraćen prošlotjednim zvučno-vizualnim efektima poviše Mostara, hrvatskih Republikanaca, te jedine ozbiljne oporbe u Hrvata, zapravo je dobrodošao kako bi se skrenula pozornost da glede, sad već famoznog, Izbornog zakona Hrvatima nikako da svane (lipanjska) zora. Međutim, Ljubićev govor - bez, doduše, vatrometa - na rečenom zasjedanju HNS-a, bio je, u biti, na liniji HRS-a.

Posipanje pepelom

„...Vjerojatno, ne ide mi u prilog ovo kazati jer sam bio u najužem krugu i utemeljitelja i obnovitelja HNS-a te znatan dio toga perioda i participirao u institucijama vlasti. Unatoč tome, nažalost, moram priznati kako se u međuvremenu glede hrvatskog pitanja, malo toga promijenilo nabolje“, posuo se pepelom predsjednik Glavnog vijeća HNS-a BiH, naglašavajući i kako se Hrvati zapravo (pomalo) i navikavaju na Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu ili konfederaciju dvaju entiteta, Vladu Federacije BiH u kojoj od 17 članova devet Bošnjaka može donijeti svaku odluku bez pet hrvatskih ministara. Uz rečeno, govoreći o 20-ak godina koje su „pojeli skakavci“, Ljubić je upozorio kako je ovih (lipanjskih) dana najavljena i treća - poslije Alijanse i Platforme - antihrvatska Vlada FBiH spuštanjem „fenomena Komšić“ na niže razine.

Vrijeme je, dakle, za „ozbiljne bitke“. A hoće li one, kao što vjeruje Čović, biti lakše od onih iz '91.? Dabogda! Ali Hrvati bi se uistinu trebali pobrinuti za sebe u okolnostima kada „isti oni koji su '91. govorili da to još uvijek nije njihov rat“, a čiji je glasnogovornik Bakir Izetbegović, najavljuju kako će platforma za buduće pregovore svih parlamentarnih stranaka biti, uz ostalo, i reduciranje nadležnosti Doma naroda. Toga, inače, posljednjeg uporišta hrvatske, kakve-takve, ravnopravnosti.

Dakle – kad ako ne sad?!