Kad počinje povijest?!


Boreći se, valjda, za bolju muslimansku prošlost, za jajačkog imama povijest Hrvojeva grada počinje osmanlijskom okupacijom. Nelogično mu je zato da se glasoviti spomenik zove Crkva Sv. Marije sa zvonikom Sv. Luke.

Piše: Josip Vričko

 Nedavna poruka Islamske zajednice Jajce, zapravo je samo ponavljanje onoga što smo na „zadanu temu“ čuli već toliko puta i čega je glasnogovornik prvi čovjek Medžlisa IZ Jajce Zehrudin ef. Hadžić, koji ustrajno osporava ime pod kojim se glasoviti jajački spomenik vodi više od stotinu godina: Crkva Sv. Marije sa zvonikom Sv. Luke. Argument(?!) za kojim efendija redovito poseže je: „Tu je 305 godina bila  džamija, i danas je 1/1 vlasništvo Islamske zajednice, a zove se crkva. Ima li tu logike“, pita se, dakako, retorički glavni imam.

I kad je već zagazio u prošlost, dao je potkraj studenoga ove godine prigodu hrvatskim vijećnicima iz Općinskog vijeća Jajce da ga podsjete kako su crkvu Sv. Marije Turci nakon agresije na Bosnu i Hercegovino pretvorili u džamiju. Uz to, to zdanje ima osobit značaj jer je tu okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Što je efendiji, eto, (nekako) promaknulo.

Jer povijest, točnije arheologija uči nas i kako je na mjestu današnje crkve/džamije najprije postojala samostanska romanička crkva (opet, dakle, ef. Hadžiću, crkva!), građena po prilici u 13. stoljeću. Na njoj je početkom 15. stoljeća nadograđena nova, veća crkva, a nešto kasnije i veličanstveni toranj uz nju. Toranj se u pučkoj predaji imenom počeo razlikovati od svoje crkve, što je, kazao bi Ivan Lovrenović, još jedan bosanski bizaritet, po tomu što su 1461. u nj bile pohranjene moći Sv. Luke Evanđeliste. A njih je u miraz bosanskome prijestolonasljedniku Stjepanu Tomaševiću iz bijeloga Smedereva donijela Jelena, kći srpskog despota Lazara Brankovića, koja je udajom promijenila obred i ime, postavši katolkinja Mara.

Po konačnom osvajanju Jajca, 1528., Turci su crkvu pretvorili u džamiju. Vrlo je zanimljiv još jedan povijesni podatak; Kada se 1832. Husein Gradaščević pobunio protiv središnje vlasti, jajački kapetan, bilježe ljetopisi, stavio se na stranu Husein kapetana. I kao odgovor, u Jajce je stigla sultanova vojska, po zlu upamćeni „Arnauti“, i smjestila se u crkvu/džamiju. Ubrzo je, međutim, izbio požar - namjeran ili slučajan, nikad nije utvrđeno -  i građevina je izgorjela do golih zidova. I gotovo dva stoljeća stajala je ta uspomena na zloglasna sultanove vremena.

Što se pak novije povijesti tiče, hrvatski vijećnici naglasak stavljaju na 17. studenoga ove godine kada je obilježena obljetnica krunidbe posljednjeg bosanskog kralja. Nitko od predstavnika IZ Jajce niti od lokalnih bošnjačkih dužnosnika nije se odazvao, iako su bili pozvani. Govoriti o tisućljetnoj povijesti ove zemlje, a ignorirati vjerojatno jedan od najznačajnijih događaja iz njezine povijesti, izaziva zabunu. Golemu! Sugerira, štoviše, pitanje: Započinje li za IZ Jajce povijest dolaskom okupatora?!  Sudeći po dosadašnjim njihovim reakcijama, pitanje je – retoričko. Ima li, dakle, tu logike, koju, vidjeli smo, rado priziva jajački efendija?

Osobito zna li se kako je prije otprilike prije pola godine IZ Jajce u Crkvi Sv. Marije ugostila najviše muslimanske vjerske vođe i vršila vjerske obrede... „...Hodajući po kostima katolika koji su u toj crkvi pokopani. Je li to poruka suživota i vjerske tolerancije? Jeste li se zapitali vrijeđaju li takvi postupci osjećaje katolika u Jajcu ili vama to nije važno“, pitali su efendiju hrvatski vijećnici?

Odgovor (još) nisu dobili. Mada se ionako stječe dojam kako je pitani svojim dosadašnjim potezima zapravo već odgovorio. Usprkos, međutim, tomu, u rečenom pismu čuo se glas razuma: „Ljubazno vas molimo da ostavite na miru Crkvu Sv. Marije, jer ona vjerojatno više nikada neće biti ni džamija ni crkva. Ali može biti kamen spoticanja među nama ukoliko se s njome budemo služili u dnevnopolitičke svrhe. Umjesto toga, dogovorimo se kako da je spasimo od daljeg propadanja i da je očuvamo kao jedan od najvažnijih nacionalnih spomenika države.“

Dogovor „sukobljenih strana“ u Hrvojevu gradu bio bi važan zbog nastojanja da se Jajce i službeno upiše u svjetsku baštinu kod UNESCO-a. Te - naročito! - zbog mira u kući, zbog mira u ovoj kotlini na ušću Plive u Vrbas. Logično bi bilo da to i efendija shvati. Trenutačno se, međutim, njegovo poimanje „učiteljice života“ doima potpuno nelogičnim. A borba za bolju prošlost na ovim prostorima nikada, naime, nije donijela ništa dobroga. Logično!