Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Na simboličan način veza s korijenima, neovisno gdje se čovjek nalazio – bio u dijaspori ili „interno raseljen“ – održava se i kroz očuvanje kulture i svega onoga što taj pojam obuhvaća: običaja, pjesme, umjetnosti, sporta… To se praktično moglo vidjeti i na koncertu kojega je Marko Perković Thompson održao 5. srpnja 2025. na Zagrebačkom hipodromu kada je, kako organizatori tvrde, prodano oko 504 000 ulaznica – što predstavlja svjetski rekord. A slično je, ali u manjem opsegu, ponovljeno i uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja, u Sinju 4. kolovoza 2025.

Referendum domoljublja

Zadržavajući se na događaju iz metropole, moglo se vidjeti kako se tada u „beli Zagreb grad“ slilo sa svih strana svijeta, a na osobit način iz zemalja Zapada koje su postale odredište brojnih Hrvata nakon ratnog i poratnog vremena 1990-ih te ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013.

Bio je to svojevrsni referendum domoljublja – kao očito i svaki Thompsonov koncert – koji je, istina, sam po sebi kratkoga dometa, ali predstavlja potencijal za ozbiljnu strategiju budućnosti i opstanka Hrvata. Puls odnosno bilo naroda pokazalo je kako u prvom redu zaglupljujuća liberalistička ideologija, koju se tako agresivno kroz gotovo sve strukture nameće, nije uspjela u potpunosti obljutaviti kolektivni hrvatski mentalitet. Pod krinkom progresivnosti, toliko nagomilanoga intelektualnoga i moralnoga smeća, očito ipak nije pokidalo veze s korijenima.

Nek' se vidi

Međutim, i ovo je bila prigoda za definirati „tko je tko“ i „što je što“. Parafrazirajući blaženog kardinala Alojzija Stepinca, prokazalo se koliko ima „ništarija“ koje ne osjećaju bilo svoga naroda; koliko ima onih kratkovidih i plitkoumnih koji misle kako će biti važni ako pljuju po svome narodu; koliko ima moralnih perverznjaka koji koriste svaku prigodu za intelektualno samozadovoljavanje u javnosti. Ponovno se moglo vidjeti što znači da poslije pada komunističkog totalitarnog režima nije provedena lustracija nego su mnogi „vukovi“ samo promijenili „dlaku“, a „ćud“ im je ostala ista – štoviše, dali su ju u nasljeđe svojim sinovima i kćerima koji u svemu hrvatskom vide „zloglasne ustaše“: pa im onda smeta prvo bijelo polje „šahovnice“, kao da takvo što nije postojalo i prije NDH-a, i kao da to u bitnomu određuje grb; pa im para uši Za dom – spremni, kao da nije postojao i prije, i kao da – poglavito – nije dobio novu definiciju u posljednjem ratu kada su ljudi ginuli braneći svoj dom i svoju obitelj… Nema sumnje da takvima smeta i samo ime Hrvatska jer je i ono, eto, bilo dio toga „ustaškog NDH-a“. To mentalno jugoslovenstvo nedvojbeno živi ispod kožnoga pokrova takvih, bez obzira kakve boje i vrste on bio te je upravu Thompson kada ga i u svojim pjesmama prokazuje.

A ono što je zbilja važno?

Istina, i to valja istaknuti, kako se na drugoj strani glazbenim događajima daje odviše važnosti i kako se o njima raspravlja izvan dometa njihovih okvira, kao da će svi problemi i nedaće Hrvata biti riješeni ako se uspije nesretnicima koji ih pljuju i napadaju dokazati kako su u zabludi. A razvidno je da baš „korijeni“ upućuju na bit svih hrvatskih izazova sadašnjosti i budućnosti. Njih je Ivan Raos u romanu Prosjaci i sinovi, na temelju kojega je 1971. snimljena istoimena serija u režiji Antuna Vrdoljaka, proročki opisao kroz riječi svećenika don Pavla, koji – a što je u ondašnjoj državi bilo cenzurirano – na samrti doziva darovitoga mladića, Kikaševa unuka, Matana zvanog Potrka, te mu kazuje: „A onaj ti zet, onaj razmetljivac Joe, odvede sa sobom pet najboljih momaka. A tko zna koliko će ih drugi odvući?! Razumiješ li? – Hoćeš reći da će selo opustit? – Ne selo, sinko moj, nego cijela Krajina, cijela zemlja. Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenu i svaki kamen, daklem, stoput krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đav'a pakleni… a narod stoji, krv svoju prolijeva, al' se iz krvi ponovno rađa i kor'jenje sve dublje u kamen pruža. A sada ga, daklem, svojevoljno iz kamena čupa. A kada, daklem, život počupa i sam će umrijeti. Ne daj mu da umre! Ne daj da umre ovaj narod! Ne daj da žile čupa!“

„Svudi ti se manta, a ovdi bistri“

Uistinu, ne samo Imotska krajina o kojoj je pisao Raos, nego i Slavonija, i Posavina, i Usora, i Soli, i središnja Bosna, i Krajina, i Rama, i Hercegovina, i Dalmacija, i Boka, i otoci, i Zagora, i Lika, i Istra, i Banovina, i Međimurje… i svaki kraj gdje Hrvati kao autohtoni narod žive. Iako zbilja povijest svjedoči kako je „svaki đava(o) pakleni“ nasrtao i materijalno i duhovno pustošio ove prostore, narod se održao zato što su mu žile bile duboko u živorodnoj vodi. Zato Raosova Vrtirepka po povratku iz „uređene tuđine“ u svoj rodni kraj može kazati: „Sve ti je Amerika, di nije ovo naši kamen, ovi ždrak, ovo naše sunce, i slavići i vrane, naše vrisi, naša misečina. Sve ti je Amerika. Svudi ti se manta, a ovdi bistri. Svudi pijano teturaš, a ovdi, Matane, ovdi živiš. Ja tamo nisam živila.“ Odatle se zbilja može konstatirati: Koliko se samo tinte prolilo glede koncerata Marka Perkovića Thompsona, kolika su se samo nakrivljena, lijeva pera istrošila dokazati da je to „poraz vjere“, „uskrsavanje ustaštva“, „vraćanje 30 godina unazad“ i sl., da su dali svoj doprinos u izgrađivanju svijesti o korijenima, vjerojatno bi već postojali obrisi za nacionalnu strategiju opstanka Hrvata, kako u BiH tako i u Hrvatskoj. A također valja uočiti kako je ovo tema na kojoj svoju autentičnost dokazuju i oni koji za sebe, sudjelovanjem na rečenim koncertima, tvrde da su domoljubi. I zato svako očitovanje nacionalnoga zanosa i domoljubnoga ponosa treba prepoznati i kao potencijal za osnaživanje ovih korijena, jer bez njih neovisno koliko veliko, šareno i lepršavo bilo, stablo je osuđeno na sušenje.