Miris „trećeg“ Vatikanskog koncila


Na tragu protestantskih zamisli – sada je to nedvojbeno – odviše je truda uloženo kako bi se katoličku vjeru učinilo „zabavnom“, „uzbudljivom“, „primjerenom“, „modernom“, „cool“...

Piše: Josip Vajdner

Već prema tradiciji, duboko usađenoj u dušu katoličkoga čovjeka na ovdašnjim prostorima, ali i sveprisutnoj komercijalizaciji blagdana, Božić predstavlja povlašteno vrijeme u godini kada se ljudska nutrina ispunja radošću koja, ovisno o svomu izvoru, traje duže ili kraće, bude istinita ili prividna. Tom radosnom raspoloženju uvelike doprinosi razdoblje od četiri tjedna koje prethodi svetkovini rođenja Isusa Krista, a naziva se došašće ili advent (lat. adventus – dolazak). Stariji se prisjećaju da su njegov vrhunac nekoć bili: velika ispovijed na kojoj je sramota bilo ne sudjelovati i, simbolično gledano, kićenje božićnog drvca kojemu su se osobito veselili najmlađi na Badnju večer – dakle neposredno pred sam Božić. Danas, pak, ispovijed, premda se još uvijek znatno prakticira u hrvatskom narodu, ipak polako odlazi u drugi plan i ni iz daleka nije sramota ostati neispovjeđen za Božić. No, zato je prava „tragedija“ da u kući ne bude okićeni bor, jela ili koje drugo drvce već početkom prosinca. Štoviše, trgovački lanci medijskom tiranijom, sve više pomiču granicu „predbožićnoga vremena“ te ono započinje skoro pa s prvim danima jeseni. U svemu tomu postavlja se pitanje što Katolička Crkva može učiniti kako bi sačuvala smisao „najradosnijeg blagdana“ i, što je još važnije, kako bi vjera progovorila u ljudskoj svakodnevici, pritisnutoj zapadnjačkim ravnodušjem i istočnjačkim svakovrsnim neredom.

Trgovački lanci medijskom tiranijom, sve više pomiču granicu „predbožićnoga vremena“ te ono započinje skoro pa s prvim danima jeseni. U svemu tomu postavlja se pitanje što Katolička Crkva može učiniti kako bi sačuvala smisao „najradosnijeg blagdana“

U tom smislu valja si posvijestiti da došašće predstavlja novi početak. S prvom adventskom nedjeljom započinje nova liturgijska godina obilježena svojom izvanjskom dinamikom i nutarnjim bogatstvom sadržaja. Istodobno, to je vrijeme pospremanja, uređivanja i iščekivanja. Kao što su rimski namjesnici u različitim pokrajinama Imperija, prigodom adventusa tj. dolaska cara, nastojali pod svaku cijenu urediti sve kako bi bilo u najboljem redu te nestrpljivo iščekivali svoga poglavara, tako su i kršćani pozvani dostojno se, ali bez straha, pripremiti na dolazak „Spasitelja – Krista, Gospodina“ (usp. Lk 2,11). Slaveći otajstvo njegova povijesnoga rođenja u „Betlehemu judejskom u dane Heroda kralja“ (usp. Mt 2,1), istodobno si predočavaju stvarnost njegova drugog, slavnog dolaska o svršetku vremena. Odatle ovo razdoblje od četiri tjedna zapravo upućuju na cjeloživotnu pripravu i obnovu.

S obzirom, dakle, da nije riječ o nekom jeftinom „ušminkavanju“, čovječanstvo je pozvano u radosnoj slobodi odbaciti ono što mu priječi živjeti dostojanstvom najsavršenijeg Božjeg stvorenja. Biblijski pisac poziva: „Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade“ (Lk 3,5). Zapravo, riječ je o rekonstrukciji cjelokupne civilizacije u onoj mjeri koliko je ona iskvarena. A Zapad svjedoči kako je, toliko propagirana i u najljepše i „najnaprednije“ želje umotana, kultura smrti počela uzimati danak. Osim kršćanskih temelja uzljuljanih Lutherovom (XV. st.), iz javnosti protjeranih Francuskom (XVIII. st.) i potpunoma odbačenih tzv. Seksualnom revolucijom (1960-ih), stradali su i nacionalni ponosi Zapada. Razoren pojam i institucija obitelji doveli su do demografske katastrofe mnogih zapadnih država, koje su sada suočene s činjenicom da, samo za goli opstanak, moraju uvoziti radnu snagu i iz civilizacija temeljenih na nekim drugim „vrijednostima“.

Riječi svetog pape Ivana Pavla II. neposredno nakon izbora za Petrova nasljednika, 22. listopada 1978.: „Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“ – razvidno su pogrešno razumljene

U svemu tomu, i Katolička Crkva snosi ne malen dio odgovornosti. Riječi svetog pape Ivana Pavla II. neposredno nakon izbora za Petrova nasljednika, 22. listopada 1978.: „Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“ – razvidno su pogrešno razumljene. Na tragu protestantskih zamisli – sada je to nedvojbeno – odviše je truda uloženo kako bi se katoličku vjeru učinilo „zabavnom“ (funny), „uzbudljivom“, „primjerenom“, „modernom“, „cool“... Nikada se više nije radilo, primjerice, s mladima, a nikada manje nije bilo onih koji su spremni u javnosti zastupati i svjedočiti kršćanske vrline na način kako ih je Crkva definirala. Na čudan način se među onima koji se smatraju katolicima (pa čak i svećenicima) provlači ideja: „Krist da, Crkva ne!“ Stoga se i u kontekstu predbožićne priprave, dade u zraku namirisati potreba „trećeg“ Vatikanskog koncila koji će promisliti o ovoj tematici, dajući ne bilo kakve nego nedvojbene smjernice. Način slavljenja Božića i smisao blagdana, samo su posljedica koja će se mijenjati ovisno o pogledu na život onih koji ga „prakticiraju“. Vrijeme je svoju vjeru „uozbiljiti“, približavajući se radosnoj ozbiljnosti Betlehemske štalice, koja ne proizvodi fanatike nego vjernike radikalno opredijeljene na ljubav prema Bogu i svakom čovjeku.