Piše: Josip Vričko

Donedavno je Ante Šitum, i to samo u svome selu, bio znan sako kao nudist u pokušaju. Volio je, naime, na zgražanje svoga susjedstva, po selu ljeti hodati u kupaćim gaćama. A onda je Općinski sud u Karlovcu donio nepravomoćnu presudu i zabranio crkvi Sv. Antuna Padovanskog u selu Lasinje zvoniti od 22 do 6 sati. I učas, Šitum je postao medijska zvijezda.

Pobjeda malog čovjeka (!) - tako je tisak koji (još) baštini marksističko „religija je opijum za narod“ komentirao vijest iz Karlovca. Međutim; „mali čovjek“ zapravo i nije iz toga sela. Kupio je tu svojevremeno kuću, a ionako veći dio godine živi u Austriji. Tako da njemu, u biti, crkvena zvone i ne smetaju. Smeta mu naprosto crkva – kao takva.

 „Crkvena buka“

Ostali „mali ljudi“, Šitumovi susjedi uglavnom su rođeni u Lasinju. Crkvena su zvona dio njihova svakodnevnog života. A zbog nedavne ratne prošlosti kada je crkva do temelja srušena, i simbol stradanja te, nakon što je ponovo podignuta iz pepela, simbol novog života. Zato ih sudska, istina, još nepravomoćna, presuda i jest prenerazila.

Na karlovački slučaj žurno su se nadovezali „elektronski medijski marksisti“, konstatacijom kako „Hrvatska ima veliki problem s bukom crkvenih zvona“. Štoviše, tvrdi se kako ljudi trpe „crkvenu buku“ kako se ne bi zamjerili Crkvi. Biva, tko se zamjeri, odmah će biti prokazan kao nacionalni i etnički smutljivac. Jasno, reakcija stanovnika karlovačkog sela na sudsku odluku govori suprotno. Ali, kazali bi, toliko gore po činjenice.

Karlovačka priča može, doduše, biti i svjedočenje o nekakvom seoskom kapricu dotepenca koji ionako ima nekakve neraščišćene račune sa selom koje ga možda i nije primilo onako kako je očekivao. Njegovo neprimjereno oblačenje u jednoj konzervativnoj sredini, vjerojatno je, također, kapriciozna reakcija na pomanjkanje „suživota“. No pustimo to Freudu...

Medijska reakcija na karlovačka zvona, pak, svjedoči kako je na današnjim Zapadu, a poglavito u postkomunističkim zemljama, pojam sekularnog (svjetovnog) dobio izrazito ateističke konotacije koje nemaju mnogo doticaja s izvornim i stvarnim značenjem pojma. Sekularno se naprosto, kao što to primjećuje filozof Ian T. Benson, pretvorilo u ideološki sekularizam. Sve više borbeni, kada je o lijevim medijima riječ.

S tih su adresa, uz ino, stizale reakcije, neprimjereno ironiziranje i na teze Manfreda Webera vezane za budućnost Europe. Naime, taj je vjerojatni budući predsjednik Europske komisije nedavno na brojnim skupovima govorio o Europi koja je različita u jezicima, kulturi, krajoliku i još nizu drugih stvari. Ali kojoj je jedna stvar zajednička: u središtu praktički svakoga sela, mjesta ili grada nalazi se kršćanska crkva. I, dodao bih, zvoni.

Crkva u predizbornoj kampanji

Zanimljivo, prošloga je tjedna briselski dopisnik jednoga zagrebačkog dnevnika otkrio kako je nositelj HDZ-ove liste za nadolazeće izbore za Europske parlament, Karlo Ressler na nedavnom predizbornom skupu ponovio Weberovu tezu, ne navodeći - čak - izvor. Ne vjerujem da će mu, jer ipak su dio iste političke obitelji europskih pučana, taj europarlamentarac zamjeriti ovu malu „resavu“ nadolazećoj političkoj zvijezdi iz „drage Hrvatske“.

Ali, mlađahni bi se hadezeovac trebao, čim prođu izbori, posvetiti karlovačkom slučaju, kao, u biti, metafori onoga što se u Hrvatskoj događa. I(li) što će se tek događati. Jer, kazao bi (i to trijezan!) Hemingway: „…I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni, tebi zvoni!“