Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

(Pucaj druže, nisi ni zadnji ni prvi 

U bojnu Čavoglave, rođenu u krvi 

žao mi što ne znaš koliko je sreće 

domovina kad ti venama teče - Perković & Ninčević)

U jutro, nakon večeri koja je pokazala kako je zalud Partija sudila – domoljublju! – prilika je i za malo pobjedničkog cinizma. Zamislite što bi Tomašević & comp. tek pokušali uraditi da su znali da je Hrvatski rukometni savez članom Međunarodnog rukometnog saveza postao 10. travnja 1992., a prvi veći uspjeh rukometaši su ostvarili godinu dana poslije kada su u Francuskoj osvojili mediteransko zlato?! Vjerojatno hrvatskim rukometašima ne bi dozvolio sletjeti u zračnu luku Franjo Tuđman, jer, valjda, i tamo gazduje Gradonačelnik…

 Beži, Jankec, cug ti bu pobegel

No cinizam (ipak…) na stranu: Ali, kliku oko zagrebačkog gradonačelnika, čija je zapravo glasnogovornica – ne (samo) koordinatorica – Sandra Benčić raskrinkao je baš taj doček negdje pred zoru s nedjelje na ponedjeljak kada se još činilo kako od dočeka na Trgu neće biti ništa. Zašto, dakle, zagrebački gradonačelnik nije bio na tome dočeku? Tamo, eto, nije bilo Thompsona.

Dobro, pjevale su se, na poticaj rukometaša, njegove pjesme, baš uostalom kao što su se pjevale i tijekom cijelog Europskog prvenstva i na tribinama i u svlačionici hrvatskih sportaša. Pjevale su se, dakako, i druge domoljubne pjesme. Ne može se – ipak! – u takvim okolnostima pjevati Beži, Jankec, cug ti bu pobegel. Poglavito ne u skandinavskom neprijateljskom okružju u kojemu je iskovana (i) ova nova medalja s velikog natjecanja. Riječ je o 16-oj otkako je Hrvatske! Usprkos tomu, Možemovci ne misle kako bi na proslavi svoga uspjeha smjeli pjevati ono što su pjevali dok do brončane medalje nisu došli.

Uz rečeno raskrinkavanje, thompsonfobičnjake razotkriva i to što o impresivnom dočeku na Jelalačića placu evo i jučer i danas njihov vokabular – „ustaške orgije usred Europe!" –  koriste i u (Vučićevoj) Srbiji. Zapravo, zagrebački cenzori u pokušaju i jesu kuriri onih u Beogradu što iza svakoga kuta vide ustaše – dok evo i prošloga tjedna banjolučki gradonačelnik Draško Stanivuković velikosrbuje usred Hrvatske i govori o (svim) srpskim zemljama. Približno onome što je Vučić govorio u Glini…

Plenkovićeva endehazija

I uistinu, trebalo bi ih, kao što pjesma kaže, žaliti što ne znaju koliko je sreće kad osjetiš domovina kad ti venama teče, da to njihovo inzistiranje na „Plenkovićevoj endehaziji“ nije opasno. Tako su, naime, snimajući svaku crnu majicu i svako sporadično mjerenje kukuruza na Bleiburškom polju uspjeli nagovoriti austrijske ljevičare da zabrane komemoraciju nevinim žrtvama partizanskih osvetnika, pa zaneseni tim uspjehom namjeravaju njihovu vrhovnom zapovjedniku vratiti najljepši zagrebački trg.

Osim na zagrebačkom aerodromu te, dakako, na mjestu na kojemu se tradicionalno dočekuju najveći hrvatski sportaši razlika između dvije Hrvatske – domoljubne i one bez ikakve boje, mirisa i okusa – vidjela se i u emisiji Hrvatske televizije Otvoreno, gdje se rečena Benčićka sučelila sa saborskim zastupnikom Stipom Mlinarićem. Potpuno je, naime, jasno da je ovaj vukovarski branitelj i uznik srbijanskih logora bio i na Plesu i na Trgu, a da je desna, zapravo lijeva gradonačelnikova ruka ignorirala te sate iskrena domoljublja. Štoviše, na sugestivno voditeljevo pitanje je li gledala doček, kroz zube odgovora kako je malo vidjela na portalima…

Iskonsko domoljublje

Strano je, naime, njoj, i svima oko nje sve to – ta snaga koja nadilazi rukomet, koja nadilazi sport, koja predstavlja ono što hrvatski ljudi vole i cijene. Iskonsko domoljublje bez interesa. Uzalud je čak i to što se već nekoliko puta – baš na središnjem zagrebačkom trgu – mogli uvjeriti koliko Hrvatima znače sportski uspjesi. Možda, ipak, ne treba gubiti nadu – glasovita lovkinja na ustaše studirala je 18 godina, možda shvati. Treba njoj, ipak, malo više.

Ne znači, međutim, to da je manje iritantna pa da ne isprovocira Mlinarića da joj zaprijeti: „Srušili smo komuniste, pobijedili smo četnike u ratu, pobijedit ćemo i ovu sektu Možemo, na sljedećim izborima više ih neće biti!“ 

U biti, već su do nogu potučeni na Trgu, i taj nadnevak 2. veljače 2026. treba dobro pamtiti kao dan koji se umalo nije dogodio. Jer sektaši ne daju jednom pjevaču pjevati njegovu pjesmu, među ostalim i onu koja je neformalna himna ne samo rukometaša. Kako sektaši? Pa, regularno su dobili zagrebačke izbore?! Sektaši zato što su, baš poput sekte, dok su Hrvati slavili hrvatsku medalju bile negdje u mišjoj rupi i – valjda? – kriomice virili po portalima što se to događa u glavnome gradu. Komesarska je to demokracija, slična onoj njihovih idola iz povijesne ropotarnice koji su u svoje vrijeme zabranili Vicu Vukova, čija se pjesma Tvoja zemlje, nastala 1970-ih na valu Hrvatskoga proljeća pjevala i ovih dana. Nikad nije ni prestala!

Druker iz 70-ih i desnica na pogrešnu mjestu

I, kad smo kod tih dana tijekom kojih su udarani temelji današnje Hrvatske, kažimo i kako se usred „slučaja Trg“ oglasio i doktor opće prakse Žarko Puhovski, koji je tih povijesnih dana bio svjedok, neki vele dobrovoljac, Tužiteljstva koje je kasnijim drakonskim presudama naprosto dekapitiralo intelektualnu Hrvatsku. Slijedom čega je – logično! – nastupila glasovita hrvatska šutnja. Evo, uostalom, kako Zoran Milanović vidi toga sveprisutnog analitičara: "…O politici i moralu govori čovjek koji je 1972. bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima (Ivanu Zvonimiru Čičku, Draženu Budiši i inima)... Puhovski se na sudu držao kao pravi druker, ništarija, upravo kako je to od njega i očekivao i dr. Vladimir Bakarić Svileni, s kojim me Puhovski besramno uspoređuje.“

A danas, druker iz 70-ih ne prestaje se čuditi hrvatskom domoljublju – moram ga citirati jer samo izvorni Puhovski je pravi Puhovski: „U Hrvatskoj se to desetljećima ponavlja prisiljavanjem svih reprezentacija da himnu pozdravljaju HDZ-ovim pozdravom, s rukom na srcu, što nije službeni pozdrav niti je većinski prihvaćen, čak ni među navijačima.“

"Ustaša iz Rejkjavika"

Slijedom čega mi pred oči dolazi slika Islanđanina Dagura Sigursona, "ustaše iz Rejkjavika" i izbornika hrvatske rukometne reprezentacije kako s desnicom na srcu pjeva Lijepu našu. Po nalogu, kazao bi Bakarićev lažni svjedok, HDZ-a. Istovremeno, svim tim tomaševićima, benčićkama, Puhovskom… sve je to i dalje strano; Domoljublje prozvali fašizam, tako brane svoj komunizam. Štoviše, stari druker Žarko, manirom iskusna špiclova, iz naftalina vadi staru sliku; Jedino, veli, osvajači zlatne medalje jedriličari Fantela i Marinić u Riju 2016. nisu držali desnicu na srcu dok je intonirana himna.

No iako im je na Trgu u ponedjeljak održana lekcija - izbacio ih Thompson iz Ravnoteže - i pokazano mjesto koje im pripada kad se igraju komesara, treba svakako podržati prijedlog sabornika Mlinarića te usvojit Lex senf – po, dakako, gradonačelniku (Tomyju) – kako bi se precizno zakonski odredilo tko ima pravo organizirati dočeke kada je riječ o nacionalnim sportskim uspjesima.

A položaj (ruke) desnice ne bi trebalo zakonski regulirati. Valjda…