Novinarski objedi na „rođačkoj“ matrici


Da živimo u svijetu iskrivljenih vrijednosti i „rođačkih veza“ podsjetio nas je „Poskok“ reagiranjem na vijest „Igor Žontar predao vjerodajnice papi Franji“. U tome uratku se iščitava da nije bitan životopis nego tko postavlja na neku funkciju.

Piše: Dražen Kustura

Portal Poskok.info objavio je neku vrstu reagiranja na vijest Nedjelje.ba od četvrtka 5. prosinca: Igor Žontar predao vjerodajnice papi Franji.
Svoj su uradak objavili na blagdan Sv. Nikole 6. prosinca donoseći javnosti „darove“ truloga sadržaja, a bombastičnoga naslova: IMENOVAN NA VALU MRŽNJE PREMA KATOLICIMA U BIH: Žontar Igor, Hrvat koji je pristao biti Komšićev i Tomaševićev lutak u Vatikanu.

Politika podobnosti
U negativističkom tonu u kojemu je to nepotpisano promišljanje bilo objavljeno, zanimljivo je iščuđavanje kako „vijest o njegovom imenovanju posve normalno donosi Nedjelja.ba“. Posebno je, zatim, „sporno“ to što je riječ o mediju čiji je osnivač i vlasnik Vrhbosanska nadbiskupija, a izdavač Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije. Time su očito željeli poručiti kako bi jedan crkveni medij trebao slijediti pogubnu logiku prisutnu u pojedinim sredstvima društvenog priopćavanja kojima je, pod utjecajem određenih interesnih grupa, važnije pisati za nekoga ili u nečiju korist nego slijediti novinarsku etiku. Stoga nije zgorega podsjetiti kako jedna vijest mora biti istinita, jasna i objektivna te odgovarati činjenicama. Oni koji su pročitali objavu o predaji vjerodajnica novoga bh. veleposlanika papi Franji na Nedjelji.ba vrlo se lako mogu uvjeriti kako je napisana u skladu s novinarskim pravilima koja znaju i početnici.

Čini se da kolege s Poskoka posebno dotiče što se u vijesti ne spominje na čiji je prijedlog Žontar imenovan. To im je izgleda puno važnije od recimo životopisa Igora Žontara kojega su oni objavili na turskom jeziku valjda tako potkrepljujući svoju tvrdnju da je nečiji „lutak“. Slijedeći njihovu logiku jedan crkveni medij bi trebao a priori prekrižiti i odbaciti čovjeka, u ovom slučaju Žontara, samo zato što je na tu službu imenovan na prijedlog „drugog bošnjačkog člana Predsjedništva“ ili zbog toga što se ne uklapa u ustaljeni koncept hrvatstva bez vrednovanja njegovih ljudskih i vjerničkih kvaliteta. Pojednostavljeno rečeno, nije važno je li netko kvalitetan za neku poziciju važno je da je podoban. U skladu s time u pitanje se ne bi trebala ili smjela dovoditi imenovanja onih postavljenih od legalno i legitimno izabranih predstavnika naroda iako možda svojim ljudskim i profesionalnim kvalitetama to ne zaslužuju.

Istovremeno zaboravljaju da u komunikaciji i šutnja puno puta kaže više od riječi. Čitatelji Katoličkog tjednika i Nedjelje.ba itekako dobro znaju stav uredništva o načinu izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva jer je o tomu nerijetko pisano na stranicama ovih medija. Stoga njegovo nespominjanje u vijesti jest jasan pokazatelj da nije važno tko te predlaže na neku funkciju nego naglasak treba biti stavljen na kvalitetu predloženoga.

Dvostruki aršini
Stara mudrost kaže kako je „čovjek biće zaborava“, a to se itekako može primijeniti i na uredništvo Poskoka jer su i oni sami „posve normalno donijeli vijest“ 11. siječnja 2013. pod naslovom Širokobriježanka nova veleposlanica BiH u Vatikanu. Riječ je jasno o stupanju na službu bivše veleposlanice BiH pri Svetoj Stolici, gospođe Slavice Karačić. Ništa u tome ne bi bilo sporno da i ona tada nije imenovana na prijedlog istoga gospodina koji je predložio i aktualnog veleposlanika Žontara. Međutim, Poskok to tada prešućuje samo nije jasno iz kojih razloga: ili zato što je riječ o Širokobriježanki pa je njeno hrvatstvo i katoličanstvo neupitno ili zbog toga što pripada njima podobnoj političkoj opciji? Očito je riječ o dvostrukim aršinima za istu stvar.

Kardinal i ahdnamanska tradicija?
Nadalje u već spomenutoj objavi autoru je sporno i ime mons. Ive Tomaševića, generalnog tajnika BK-a BiH i člana uredništva Katoličkog tjednika, ali i uloga vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića. Neupućenost i osnovno nepoznavanje funkcioniranja stvari u Crkvi, osobito pri Svetoj Stolici, najbolje oslikava autorova rečenica: „Dakle, nakon direktora BHRT-a, Ivo Tomašević, uspio se dokopati utjecaja u Vatikanu, putem Komšića, putem bošnjačke majorizacije. Kad smo pisali o tome da Puljić jeste lutak, koji trguje utjecajem i profitira na hrvatskoj nesreći, te da naglo nespominjanje u medijima Željka Komšića, od početne prozivke ima konkretan razlog, nismo to pisali slučajno. Puljić se na jednoj strani predstavlja kao naš zaštitnik a na drugoj najobičniji je trgovac našim dušama. Sukladno ahdnamaškoj tradiciji.“ Ova stupidna tvrdnja bez ikakvih dokaza i argumenata graniči s paranojom. Osobito to vrijedi za povezivanje kardinala Puljića i „ahdnamanske tradicije“ koja nema veze sa zdravim razumom. Da se autor teksta potrudio i pronašao samo neke kardinalove izjave poput ove izrečene na Bobovcu prilikom Molitvenog dana za domovinu od 26. listopada 2019.: „Ovdje smo svjesni svojih korijena i zato što volimo ovu svoju zemlju. Zato nam smeta kada netko manipulira poviješću, pogotovu kada slavi one koji su u prošlosti uništavali našu domovinu“, bilo bi mu jasno kakav je kardinalov stav o turskim osvajačima. Uloga vrhbosanskog nadbiskupa za vrijeme rata i svih ovih godina poraća već je toliko puta opisana i ispričana da ju se nema potrebe ponavljati.

Izbjegavati otrovnice
Ipak, ono što može radovati uredništvo Katoličkog tjednika i portala Nedjelja.ba je svakako podatak da je taj medij sve više praćen ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire. Stoga savjetujemo našim kolegama s Poskoka, kada nas već čitaju, neka slijede i naš primjer profesionalnosti jer svako neistinito i neargumentirano pisanje te slanje otrovnica iz bilo čijeg pera može samo dodatno zakomplicirati ionako složenu situaciju u Bosni i Hercegovini. Nadamo se da prolazi vrijeme podjela među Hrvatima te da nitko ne mora svoje hrvatstvo dokazivati radikalizmom prema drugima te da će na čelo naroda doći oni sposobni, a ne podobni, da će se vrednovati ljudske i profesionalne kvalitete, a ne partijske iskaznice ili „rođačke veze“. U konačnici kako tko predstavlja svoj narod i Crkvu vrijeme će pokazati te će tada objektivni sud javnosti biti itekako važan.