General Praljak – godinu poslije

Posthumno izgnanstvo


Skupljam zadnje krhotine vlastitog uma i smisla i onda nije neobično što mi se pokatkad čini da sam ja, Slobodan Praljak, ipak samo dvorska luda iz tamo neke Hrvatske, napisao je, nekoliko mjeseci prije sokratovskog epiloga, vojnik čije se ime danas ne smije (ni) spomenuti u Hrvatskom saboru.

Piše: Josip Vričko

Smrt Slobodana Praljka komemorirana je na prvu godišnjicu njegova tragičnoga kraja u sudnici Haškog tribunala u gotovo svim bosanskohercegovačkim središtima s hrvatskom većinom. Služene su mise i zapaljenje svijeće na spomen na generala koji se na fatalni čin odlučio - možda?! - i slijedom onoga što je Albert Camus tumačio u ogledu Apsurd i samoubojstvo, tvrdeći kako nam je svijet koji možemo objasniti, makar i lošim razlozima – blizak. Naprotiv, drži Camus, u jednom svijetu nenadano lišenom iluzija i jasnoće čovjek se osjeća strancem. Riječ je (onda) o izgnanstvu bez povratka zato što je lišeno sjećanja na izgubljenu domovinu. Ili nade u obećanu zemlju.

Već nakon tragične smrti toga, u biti, domoljubnog romantika, mislio sam kako je nepravedno ignoriranje Praljkove posljednje želje, koja je glasila: Neću ni groba ni sprovoda! Jasno mi je i zbog čega; Generalovo sokratovsko ispijanje otrova značilo je, dakako, obračun s učinjenom nepravdom Suda koji je tijekom svoga postojanja, i prije i poslije Praljka, kompromitiran u značajnoj mjeri. No zar onda i posljednja želja nije – poruka. Opomena, štoviše! Vrlo je zato znakovita i prepiska što ju je taj bivši haaški uznik vodio s predsjedateljem Sudskog vijeća Tribunala, Carmelom Aguisom u ožujku prošle godine: „Skupljam zadnje krhotine vlastitog uma i smisla i onda nije neobično što mi se pokatkad čini da sam ja, Slobodan Praljak, ipak samo dvorska luda iz tamo neke Hrvatske“, napisao je. Parafrazirajući u stanovitoj mjeri i svoju izjavu s zagrebačkog Plesa uoči leta za Scheveningen, kada je kazao kako je svjestan da su generali potrošna roba.

Na sve rečeno, podsjetio me je jučerašnji sraz u Hrvatskom saboru između zastupnika HRAST-a Hrvoja Zekanovića i predsjednika parlamenta Gordana Jandrokovića. Istina, sabornik se javio drugim povodom, a onda, po sudu predsjedatelja, izvan teme kazao: „Danas je godišnjica smrti našeg generala Praljka“. I zašutio, želeći na taj način vrijeme predviđeno za diskusiju posvetiti pokojniku. Nije se to svidjelo Jandrokoviću, koji je u tom gestu vidio Zekanovićevu nakanu skupljanja političkih bodova. (A mogao bi se, dakako, i predsjednikov potez tumačiti kao skupljanje političkih bodova. Bruxelleskih, naime.).  I to je bilo sve što se u Hrvatskoj (službeno) moglo čuti o vojniku koji se, primjerice, na početku Domovinskog rata stavio na raspolaganje glasovitoj Pešinoj skupini rezervnih policajaca tako što se na bojišnici pojavio s ruksakom na leđima i starim njemačkim šmajserom, obješenim o jednu običnu špagu.

To je, dakle, bilo sve o čovjeku koji je, po osobnom priznanju, plakao samo dvaput u životu –  prvi put zbog Vukovara, i drugi put kada ga, kao prekaljenog ratnika, hrvatsko vrhovništvo nije zvalo da vodi bilo kakvu akciju u Oluji. Nije se, međutim, dao ignorirati; Opet je uzeo svoje oružje, borio se kao običan vojnik i ponosno stavio hrvatski barjak na most u Dvoru. Danas, eto, nije (ni) tema... Slijedom čega se vraćam(o) na misu zadušnicu što ju je prošle godine u crkvi Svete Mati slobode na zagrebačkom Jarunu predvodio vojni ordinarij monsinjor Jure Bogdan, kojoj - već tad! - nije nazočio nitko iz hrvatskog državnog vrha.

„Kao što znamo na tome sudištu događali su se veliki politički lomovi, jer ono je osnovano da bude u službi politike, a kao politička ustanova s određenim ciljevima kako piše u haškoj formuli, stjecao se dojam kako se Hrvatsku Haškim sudom ucjenjivalo i vršio pritisak. Više nego ikad osjećamo kako nam je sada potrebno mirno, dostojanstveno i hrabro nastaviti svjedočiti za istinu, isto tako i zajednički moliti - mi smo kršćani i čvrsto vjerujemo u Božji sud i Božju pravdu", poručio je monsinjor Bogdan.

Epizoda iz Hrvatskoga sabora svjedoči pak kako je ova propovijed, nažalost, naišla na mnoge gluhe uši u – Hrvatskoj. A svijeće za generala po Hercegovini i srednjoj Bosni jedva su dovoljne da otjeraju mračne misli koje mi naviru otkako sam jučer shvatio da je Praljak zapravo izgnan iz domovine. Posthumno!