Piše: Josip Vajdner

Mnogo su puta kroz povijest različiti narodi s pravom mogli ponavljati jadikovku proroka Jeremije izrečenu u vrijeme nakon smrti judejskog kralja Jošije (609. pr. Kr.) koja kaže: „Nadasmo se miru, ali dobra nema. Čekasmo vrijeme ozdravljenja, al' evo užasa!“ Nadanja da bi se nesretna sadašnjost mogla okrenuti u sretnu budućnost najčešće su vezana uz trenutak promjena na značajnom (društveno-političkom) planu. No, nerijetko se događa da ljudi nisu spremni adekvatno odgovoriti zahtjevima sutrašnjice te nastaju razočarenja i stanja iz kojih se sa sjetom gleda na prošla vremena.

Takvo nešto dogodilo se i iračkom narodu nakon pada totalitarističkog režima Saddama Husseina 2003. Prisjećanje na događaje iz tih dana upućuju nas na demonstraciju ratne sile koalicionih snaga predvođenih SAD-om, koji su pred očima svjetske javnosti okupirali Irak, a sve pod izlikom uspostave demokracije u tom društvu. Uvertira za ovakav scenarij bila je optužba da su ova zemlja i njeno vodstvo prijetnja miru u Sjedinjenim Državama, te kao takvi, između ostalih, odgovorni i za terorizam 11. rujna 2001. U svrhu ostvarenja zacrtanih ciljeva donesena je u rujnu 2002. Strategija nacionalne sigurnosti koja predviđa mogućnost preventivnog rata – odgovor na MOGUĆU prijetnju, prema subjektivnim ocjenama. Nakon samo tri tjedna Saddamova vojska je kapitulirala, a rušenje njegova kipa u iračkom glavnom gradu označilo je trijumf Saveznika.

U iračkoj „tiranijskoj vlasti“ bilo je mjesta, recimo za jednog kršćanina kao što je Tariq Aziz (krsnim imenom Manuel Christo), koji je bio ministar inozemnih poslova i zamjenik premijera u Saddamovoj vladi. Dakako, nešto nepojmljivo danas...

Prema podatcima Međunarodnog odbora Crvenog križa u razdoblju 1980. – 2003. između 375 000 i milijun Iračana je nestalo, a većina od toga je na različite načine skončala. Vrlo mali broj je pronađen. Sve to upućuje da su se mnogi radovali propasti iračkog diktatora i očekivali da napokon dođu bolja vremena. Nažalost, današnje stanje u toj zemlji govori nam kako su se nadanja u velikoj mjeri izjalovila. Vijesti s tog područja vrlo često i danas počinju rečenicom: „Još jedan krvavi dan u Iraku!“ Osobito se to moglo pratiti od pojave terorističke organizacije Islamska država koja je posijala nepregledno polje nasilja, progona i u konačnici genocida nad kršćanima. Ona je došla kao posljedica američke „demokracije“ koja je rušila dotadašnju „tiraniju“. No, u toj „tiranijskoj vlasti“ bilo je mjesta recimo za jednog kršćanina kao što je Tariq Aziz (krsnim imenom Manuel Christo), koji je bio ministar inozemnih poslova i zamjenik premijera u Saddamovoj vladi. Dakako, nešto nepojmljivo danas, a poglavito za vrijeme dominacije  Islamske države…

Ipak, kao što su mnogi Iračani nakon rušenja Diktatora, vjerovali da dolaze bolji dani tako je nekoć i hrvatski narod poslije stoljetne nesamostalnosti s radošću dočekao 10. travnja 1941. i proglas Slavka Kvaternika o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske. Poslije iskustva života u Austro-Ugarskoj, a poglavito u Kraljevini SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) Hrvati su se nadali da će u novoj državi moći sami odlučivati o svojoj sudbini pa je stoga oduševljenje bilo veliko. Crkva je u neovisnoj državi gledala mogućnost ostvarenja pravde i duhovnog preporoda naroda. Kakvo je raspoloženje vladalo u crkvenim krugovima i među narodom svjedoči i tekst iz Katoličkog tjednika: „Nad našom mladom, novom slobodnom Hrvatskom pomalja se, kao znak na nebu – signum in coelo – kao lijepo svijetlo viđenje, lik nebeske Djevice-Majke. Svojim materinskim plaštem ona hoće da zakrili svoju mladu preporođenu Hrvatsku… s nama je živjela u stoljeća star, prve slobode“ (KT 19/1941, str 1). Neosporno je da je u takvom ambijentu ustaška vlast u prvim danima dobila bezrezervnu podršku katoličkog klera čija se očekivanja mogu prepoznati u sljedećem: „...a istina je da je pravda jedini temelj država… pred našim očima se srušila jedna država jer su njom vladali korupcija, pljačka, nepravda i nasilje. U hrvatskoj državi mora biti drugačije!“ (isto).

Neosporno je da je u takvom ambijentu ustaška vlast u prvim danima dobila bezrezervnu podršku katoličkog klera čija se očekivanja mogu prepoznati u sljedećem: „...a istina je da je pravda jedini temelj država… pred našim očima se srušila jedna država jer su njom vladali korupcija, pljačka, nepravda i nasilje. U hrvatskoj državi mora biti drugačije!“

U kontekstu rečenoga i Katolički tjednik je revno bilježio odluke nove vlade koje su išle u pravcu podizanja moralne svijesti u narodu. No, rasistički zakoni protiv Židova i Roma te nepravedan odnos prema Srbima koji su rezultirali koncentracijskim logorima pokazali su da vlast NDH nije uspjela ispuniti očekivanja o pravdi koja je „jedini temelj države“. Iz toga su nastali zločini od kojih je komunistički režim pravio mit pa je i danas mnogima, pri samom spomenu ustaštva, prva asocijacija Jasenovac. O tom logoru još uvijek neki srpski mediji govore da je pobijeno „na stotine tisuća ljudi“, odnosno „milijun“… što je apsurdno. Danas se došlo do brojki koje variraju između 35 i 80 tisuća stradalih. Kako god, zločin valja okarakterizirati kao zločin i u njemu, pored ostalih nepovoljnih okolnosti, tražiti glavnog krivca za propast NDH.

Povijesne pouke kao i primjeri tuđih sudbina trebali bi poslužiti za prepoznavanje aktualne situacije u kojoj se nalazi bosanskohercegovačko društvo jer i sadašnje stanje zahtjeva pravdu – jednaku za sve, a ne selektivnu! – i pravičnost kao temelj svake države.