Rađanje četničkoga mita


Dominantna - ali ne cjelokupna - srpska misao nebrojeno mnogo puta dokazala je kako činjenice podređuje zacrtanoj ideologiji. Očito je to i u rehabilitaciji četništva o kojemu se, kroz lik Lazara Tešanovića i podignuti mu spomenik na planini Čemernici, rađa novi mit.

Piše: Josip Vajdner

Daljnju pripravu za izlazak u javnost mita o četništvu, koji je nastajao po seoskim kafanama, srpskim dijasporskim sijelima i pojedinim pravoslavnim manastirskim asamblejama, omogućila je država Srbija čiji je Viši sud u Beogradu 14. svibnja 2015. rehabilitirao četničkoga zapovjednika Dragoljuba Dražu Mihailovića i time zapravo legalizirao svu četničku ikonografiju i de facto revidirao povijest.

Na tom temelju, u vrletima planine Čemernice, novcima „tvrdokornog“ srpskog iseljeništva iz SAD-a i Kanade, podignut je i 2. srpnja 2017. „osveštan“ spomenik „vojvodi Lazaru Tešanoviću, komandantu elitnog četničkog odreda Obilić“. Vijest i fotografije o tomu donio je portal glaskotorvarosa.com pod naslovom: „Veliki srpski sabor na Čemernici: Zasjala kokarda vojvode Lazara“.

Sve slavni do slavnoga

Neskrivenim oduševljenjem – a što bi i krio kada je to među Srbima legalno – novinar potpisan inicijalima D. K. govori o tome šumskom skupu kao da je riječ o nebeskom okupljanju dvanaestorice apostola i cijeloga zbora mučenika. Tako kaže da su ovom događaju nazočili: „časni oci Srpske pravoslavnne crkve, potomci slavnog vojvode Lazara Tešanovića, potomci vojvodinih saboraca, predstavnici Pokreta srpskih četnika Ravne Gore iz Amerike, predstavnici Srpske narodne obrane u Kanadi, predstavnici Ravnogorskog pokreta Otadžbine Srpske, narod srpski Ravne Vrhovine i banjalučkog kraja“, a „spomenik su otkrili Drago Mićić i Boško Torbica, predstavnici Pokreta srpskih četnika Ravne Gore iz Amerike, viteškog pokreta na čijem čelu je bio vojvoda Momčilo Đujić, slavni komandant Dinarske četničke divizije i ratni saborac vojvode Lazara“.

Sve sami, dakle, slavni junaci koji je – u svoje vrijeme – jamačno „Gospod Bog“ poslao: neke da se kao „elitne“ postrojbe u Drugom svjetskom ratu skrivaju po gorskim vrletima, čine zločine po nesrpskim i srpskim selima te pljačkaju narod, a neke da stoje na braniku Otadžbine u očito „vekovnom srpskom“ gradu Milvokiju [Milwaukee] ili brane „srpsku nejačad“ u Kanadi.

Njima su se također pridružili „najčasniji“ pravoslavni velikodostojnici, sve odreda veliki zagovornici ekumenskog i međureligijskog dijaloga koji su „osveštali“ spomenik – jasno kao dan – „časnom mučeniku“ vojvodi Lazaru:„glavni kneževski paroh otac Veljko Stojanović, izaslanik njegova preosveštenstva episkopa banjalučkog Jefrema, paroh javoranski otac Dragan i protojerej-stavrofor Dragan K. Veleušić, starješina hrama Svetog Save u Milvokiju u Americi“ koji je i bio inicijator podizanja spomenika i čiji se inače otac borio u jedinicama ovog slavnog vojvode.

Autor teksta D.K. stoga zaključuje: „Život Vojvode Lazara prestao je u januaru 1947. godine, ali on i danas živi u srcima slobodarskih i 'tvrdokornih' pravoslavnih Srba.“ Rekli bismo: što se i vidi iz priloženoga.

„Oduvijek i zauvijek“ srpska planina

Da ne bi bilo zabune o čemu je riječ novinar poentira: „Čemernicom, oduvijek i zauvijek srpskom planinom ponovno, nakon decenija komunističkog zla, gospodari šubara Lazara Tešanovića, slavnog četničkog vojvode i komandanta elitnog i nesalomivog četničkog odreda Obilić“.

Iz ovoga je jedino logično da su, dakle, Srbi koji su – kao što je to cijelom svijetu poznato – u potpunosti „antifašistički narod“, desetljećima trpjeli teror komunističkih fašista i napokon dočekali da zasja četnička kokarda antifašiste Tešanovića jer je, kako autor navodi, „ova nepokorena planina, koja je za vrijeme rata, pa i nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, krila u svojim njedrima najbolje sinove Ravne Vrhovine, četničke junake i mučenike, koji su junački branili svetu srpsku zemlju i sa pjesmom na usnama ginuli za Kralja i Otadžbinu, bila je danas prepuna srpskih rodoljuba sa svih strana“.

Stoga je razvidno da je ova „oduvijek i zauvijek srpska planina“, smještena inače južno od Banje Luke, na prostoru općina Mrkonjić Grad i Banja Luka te okružena rijekom Vrbas i njegovim pritokama Ugarom i Vrbanjom, po svom značaju za „tvrdokorno“ srpstvo na istoj razini kao Kosovo polje jer, kako D.K. veli, „svaki kamen ove planine, svako drvo, svaki grm i uvala podsjećaju na Lazarove junake“.

Onda novinaru koji je pisao s ovog veličanstvenog skupa ne preostaje ništa drugo nego zaključiti: „Baš kao i Car Lazar na Kosovu, i naš vojvoda Lazar sa Čemernice žrtvovao je zemaljsko za nebesko carstvo i zauvijek ostao u srcu i dušama Srba ovog kraja.“

Tko pita za činjenice

A, činjenice? Lazar Tešanović i „slavni vojvoda“ Momčilo Đujić tijekom Drugog svjetskog rata surađivali s Nijemcima, od njih dobivali oružje i potrebnu logistiku? Surađivao čak jedno vrijeme i s „koljačima“ ustašama? Ubijao i Srbe koji nisu dijelili njegovu ideologiju četništva?...

No, kakve činjenice? Pa zar je bitno što je srpska vojska do nogu potučena 15. lipnja 1389.? Ništa za to… Tko pita za činjenice. One za mit nisu ni važne. Ako se ne uklapaju u predviđenu priču – „Tim gore po činjenice!“

Međutim, kako narod veli „reda radi“: a, što da ovo „četnici“ samo zamijenimo s „ustaše“? Kakva bi priča bila?

- E, to se neće dogoditi jer svaki put kad bilo 'ko vikne „Za dom spremni“ znat ćemo da je, od onih MILIJUN pobijenih u Jasenovcu, odgovoran za barem njih stotinu.

No, to je neki drugi mit… Sada se rađa novi.