Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Opće je poznata stvar kako na prostorima bivše Jugoslavije Drugi svjetski rat ideološki još nije završio. Iako postoji mnoštvo raznoraznih popratnih razloga, ključno je što je po okončanju borbenih djelovanja, na vlast došao režim koji je pola stoljeća u javnost iznosio samo dio istine. To je proizvelo ozračje poluistina i laži u koje su ljudi morali vjerovati te ih zdušno „ispovijedati“. Tako su odgajane generacije i u mentalitet usađivana rigidna komunistička politika. Oni koji bi se u tomu htjeli oduprijeti i misliti svojom glavom, najčešće su ostajali bez nje ili morali bježati preko granice kako bi sačuvali goli život. Da bi stvar bila pogubnija, nakon pada komunizma, na ovdašnjim je područjima uslijedio krvavi rat te nije bilo mogućnosti započeti i provesti proces lustracije koji bi iz struktura upravne, izvršne i sudske vlasti odstranio režimske ljude. Umjesto toga, dogodila se samo promjena obilježja – da bi ih onda ti isti ili njihovi potomci u vrijeme demokracije izvukli iz (mentalnih) ormara i ponovno njima počeli mahati. To se ponajprije očituje kada se govori o povijesnim temama. Pri tomu se svako novo znanstveno osvjetljavanje stvari, iz „komunističko-režimskoga tabora“ etiketira „povijesnim revizionizmom“ te papagajski ponavljaju već naučene mantre jednoumlja. Moglo se to iznova vidjeti na primjeru preimenovanja ulica u Zagrebu kada je Zagrebačka gradska skupština 17. listopada 2025. iz glavnoga grada „protjerala“ četiri osobe povezane – kako su rekli – s „režimom NDH“, među kojima je, uz Vladimira Arka, Antuna Bonifačića i Filipa Lukasa, i drugi vrhbosanski nadbiskup Ivan Ev. Šarić.

Neokomunistički juriš

U kontekstu toga neokomunističkog juriša potrošeno je mnogo (digitalnoga) papira kako bi se – u načelu – ponovile već ustaljene priče o ustašama i ustaškim zločinima, s gotovo nikakvom željom ni za donjim pragom istine koji se zove objektivnost, a kamoli istinom kao vječnom, nebeskom kategorijom. Pri tomu nije bilo važno što su tako zorno uočljive sve moguće logičke pogrješke i korištenje komunikoloških alata propagandnoga komuniciranja. Izostale su i reakcije iz Crkve koje same po sebi govore kako smo na „pravom putu“ postati potpuno društveno irelevantni, nastojeći čuvati samo „lijepu sliku“ o sebi i uopćeno pričati o idealnom svijetu. Zbog toga, a poradi istine i pravde, i svih onih koji će, moguće, biti pokolebani i ostati s mnogim pitanjima, valja barem naznačiti činjenice.

O nadbiskupu Šariću tek treba progovoriti

Prva među njima jest kako se o nadbiskupu Šariću zapravo nedovoljno toga znanstveno utemeljeno zna – na osobit način kada je riječ o njegovoj osobi i ulozi u vremenu Drugog svjetskog rata. Kao vrijedno spomena valja reći da je Vrhbosanska katolička teologija (današnji KBF u Sarajevu) 19. siječnja 2002. organizirala znanstveni skup o njemu, a na kojemu je tek ovlaš dotaknuto razdoblje rata. Provjerljivi podatci govore kako je svim srcem bio za uspostavu hrvatske države i da ju je, kao i većina Hrvata, nakon gorkoga iskustva života u „tamnici naroda“ – kako je Kraljevina Jugoslavija bila označena – raširenih ruku dočekao. Sam je kazivao 5. ožujka 1941. na sastanku u Zagrebu uoči Euharistijskog kongresa: „Moj je jedini grijeh, što skupa s prvacima hrvatske Bosne i Hercegovine gravitiram hrvatskom Zagrebu.“

I Katolički tjednik je bio za hrvatsku državu

Takav je stav uočljiv i u tadašnjem Katoličkom tjedniku koji je oduševljeno prihvatio nastanak Nezavisne Države Hrvatske te od Uskrsa 1941. do Uskrsa 1945. objavio sveukupno 610 vijesti koje govore o NDH, odnosno, prosječno tri po broju. No, nakon početnoga nekritičkoga ushićenja, već sredinom 1943. – iako izostaju izravne kritike ustaških zločina – naglasak se stavlja isključivo na katoličke, crkvene teme, a sve se manje kazuje o državnim. Prelistavanje pak Vrhbosanskog arhiva, premda još uvijek nije iznjedrilo zaokruženu povijesnu činjenicu, svjedoči da su vlasti NDH vršile snažan pritisak na ovu novinu kako se nekih tema ne bi doticali. To, kao i svakodnevni partizanski i četnički zločini nad katoličkim i muslimanskim življem u BiH, očito su proizveli „anestezirano stanje“ netretiranja tuđe nevolje, koje u aktualnom vremenu traži biti rasvijetljeno. No, proročki djeluje tekst uvodnika iz prvih dana promjene režima: „Pred našim očima srušila se jedna država, jer su njom vladali korupcija, pljačka, nepravda, nasilje. U hrvatskoj državi mora biti drugačije. Mi smo se uvijek ponosili, da smo pravni narod i kulturan narod. Budimo to uvijek, svagdje i pred svima!“, (KT 19/1941, str. 1). A očito je to izostalo u toj hrvatskoj državi…

Pjesnička duša

Upravo je izostanak reakcije na zlodjela koja je činio ustaški režim, najveći prigovor nadbiskupu Šariću, kojega se danas može čuti. Uz to, kao negativni argument iznosi se da je često prisno komunicirao s poglavnikom te mu krajem 1941. (a ne 1945. kako se pojavljuje u medijima!) i spjevao odu koja završava riječima: „Doktor Ante Pavelić, ime drago, ima u njem Hrvatska s neba blago: Nek Te On, Kralj nebeski, vazda prati, vođo naš zlatni!“ (KT 51/1941, str. 13). No, po svemu sudeći, Ivan Šarić je bio legalista i nadasve, ono što narod kaže, „pjesnička duša“ te je lako padao u zanos. Tako je samo deset dana prije proglašenja NDH, u sarajevskoj katedrali, 30. ožujka 1941., održao svečani Tedeum povodom ustoličenja novoga kralja Petra II. (KT 14/1941, str. 4). Također je često pisao prigodne pjesme i hvalospjeve. Primjerice, 17. prosinca 1918. uputio je rođendansku čestitku regentu Aleksandru zažalivši mu da bude „na diku, sreću i ponos naše cijele Jugoslavije“; ili pak kada ga je 29. rujna 1920. ispred sarajevske prvostolnice pozdravio riječima: „Tvoji smo, o Aleksandre, i s Tobom, sine slavnoga Velikog Vožda Karađorđa!“ Kao takav nedvojbeno se nije snalazio u svim ratnim previranjima o čemu svjedoči i njegov odlazak iz Sarajeva pod nerazjašnjenim okolnostima…

A tko je to „jučer“ reagirao?

Razvidno je da nije bio svetački lik poput Bl. Alojzija Stepinca koji je – iako je „osjećajući bilo svoga naroda“ svesrdno pozdravio hrvatsku državu – smiono kritizirao ustaške zločine i „ljagu“ Jasenovca. No, svi koji anakrono pokušaju interpretirati život i ulogu nadbiskupa Šarića u vremenu Drugog svjetskog rata, prije toga trebaju se zapitati: jesu li tako istinoljubivi da sagledaju i prihvate činjenice o partizanskim zločinima pod vodstvom Josipa Broza; te tko je to od ovdašnjih političkih, vjerskih i inih vođa, u vremenu 1990-ih godina – kada su informacije bile nemjerljivo dostupnije nego 1940-ih – istupio i kritizirao „svoje“ zbog počinjenih zlodjela. Tko je to od Muslimana (poslije Bošnjaka) ikada uputio kritiku na račun zlodjela mudžahedina, etničkoga čišćenja u Središnjoj Bosni, ili postojanja logora u Bugojnu, Jablanici, Tarčinu…? Tko je od Srba išta kritički rekao o sustavnim, monstruoznim zločinima još na početku rata u Istočnoj Bosni, prijedorskom kraju, mrcvarenju Sarajeva, genocidu u Srebrenici…? Iako je kardinal Vinko Puljić izražavao žaljenje nad zlom koje su snage HVO-a počinile nad muslimanima, nije poznato da je itko od Hrvata u jeku rata prokazivao i nedvosmisleno osuđivao zločine u Ahmićima, Stupnom Dolu…, ili logore u Dretelju i Heliodromu.

Ako se ovo ima na umu, onda je – ne pokušavajući nimalo umanjiti grijeh propusta – lakše pojmiti situaciju nadbiskupa Ivana Šarića, koji je kao pastir na noćnoj straži imao blisko iskustvo „vukova“ kako pustoše njegovo stado u Istočnoj Bosni, Rami, Kupresu, Posavini… zapravo na cijelom području vrhbosanske dijeceze.

Sve pak dok izostaje prihvaćanje istine, znanstveno i kontekstualno sagledavanje stvari, jasno je kako će Drugi svjetski rat još uvijek trajati u mentalitetu ovdašnjih ljudi i društva te stvarati nove ideološke prognanike.