Stepinac-Broz: Nepomirljivi!


Čak i da nije bio komunistički kandidat za smrt još otkako su partizani oslobodili Beograd, zagrebački nadbiskup i komunistički moćnik nisu mogli postići dogovor ni o kakvoj „normalizaciji“. Stavovi su im, naprosto, bili nepomirljivi.

Piše: Josip Vričko

Zagrebački tjednik Globus u svojem je posljednjem broju objavio „ekskluzivnu“ priču, a slijedom čega onda i senzacionalistički naslov: „Stepinac i Tito u četiri oka '45., zatajena istina“. Uz intrigantan podnaslov: „Pregovarali su na Tuškancu, nastojali se dogovoriti, a onda je kardinal uzbuđen izjurio iz kabineta“.

Teško je, međutim, govoriti o bilo kakvoj mogućnosti dogovora, budući je položaj zagrebačkog nadbiskupa bio vrlo nezavidan. Autor teksta, istina, navodi kako je samo devet dana nakon ulaska partizana u Zagreb, 17. svibnja 1945., Josip Broz odredio Alojziju Stepincu tzv. preventivni pritvor. No ocjena kako se tijekom ta dva tjedna nastojalo naći modalitet suradnje, potpuno je pogrešna. Osim ukoliko se ne govori u ime crvene, a ne crkvene strane.

 „Narodni sud“ – prijeki sud

Nadbiskupova lojalnost Svetoj Stolici nije, naime, mogla biti predmetom nikakvih pregovora pa su sva nastojanja komunističkih istražitelja bila unaprijed osuđena na propast. Uostalom, jedan od onovremenih Brozovih pouzdanika svjedočio je kako bi „Tito osobno Stepinca proglasio svetcem, samo da je nadbiskup okrenuo leđa Vatikanu, ali to je bilo nemoguće“.

No, osim rečenog „preventivnog pritvora“, treba podsjetiti kako su komunističke vlasti zapravo sondirale teren za egzekuciju nad Stepincem, praktički još od 20. listopada kada je oslobođen Beograd. Mons. Juraj Batelja u knjizi Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca piše kako je radiopostaja zagrebačkog nadbiskupa odmah etiketirala „ratnim zločincem“. U tadašnjem komunističkom poimanju to je značilo da ga se mora suditi pred „narodnim sudom“ i osuditi na smrt.

Uz to, tri dana nakon što je Titova vojska ušla u Zagreb, 11. svibnja Marko Belinić je na javnom zboru održanom na Trgu bana Jelačića (nadbiskupu ispod prozora) također Stepinca prozvao „ratnim zločincem“, što je spremno dočekao tisak i svakodnevno naprosto bombardirao javnost natpisima koji su imali zadaću kompromitirati nadbiskupa najveće biskupije u državi, ali i osobu s najvećim prestižem u hrvatskom narodu te najvećim moralnim autoritetom.

Batelja u rečenoj knjizi opsežno - iz četiri izvora - dokumentira tezu kako je vodstvo Kumunističke partije donijelo odluku o njegovu smaknuću. Jedan od svjedoka je i jedan od ondašnjih važnijih udbaša Josip Manolić, koji je tvrdio kako je Partija donijela odluka da se likvidira nadbiskupa Stepinca prilikom ulaska partizanskih jedinica u Zagreb.

Dokumenti kazuju kako je oficir Ozne krenuo iz Beograda 4. ili 5. svibnja sa zadatkom obaviti ovaj prljavi posao. Odluku je donio osobno Broz nakon sastanka s Jeftom Šašićem i njegovim zamjenicima, uz nazočnost Vladimira Bakarića. Međutim, Titin egzekutor tražio je Stepinca na više adrese, i kad ga nije pronašao, povukao se iz Zagreba.

Uloga Andrije Hebranga

Zanimljivo je kako je Bakarić o Ozninom crnorukašu izvijestio Ivana Krajačića Stevu, ministra MUP-a NRH, što je ovoga iznerviralo te je žurno zvao nalogodavca kako bi ovaj povukao naredbu. Ali, Broz mu je kazao kako (više) ne zna gdje je izvršitelj. No odobrio mu je da upozori Stepinca da se nekoliko dana sakrije, dok se egzekutor ne javi u bazu.

Tako je i bilo. Međutim, jedan od svjedoka Branimir Stanojević tvrdi kako je, odmah po „oslobođenju Zagreba“, donesena (partijska) odluka da se nadbiskup Stepinac uhapsi kao ratni zločinac. No, ljudi koji su pošli na izvršenje toga zadatka vraćeni su s puta ka Nadbiskupskom dvoru. Uhićenje je spriječio Andrija Hebrang, koji se tada nalazio u Zagrebu, objašnjavajući, piše Batelja, kasnije ovu odluku „preuranjenošću“.

Četiri godine kasnije, 11. lipnja Hebrang je smaknut. Za grob mu se ne zna ni danas, a gotovo sa stopostotnom sigurnošću može se kazati kako je Tito naredio (i) ovu egzekuciju.

U takvim okolnostima sastao se 4. lipnja 1945. Stepinac s Brozom, Bakarićem i Aleksandrom Rankovićem u Lovačkom domu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici. Razgovori su vođeni, govorile su tadašnje (ne)službene informacije, o tome da se „normaliziraju odnosi“. Što je iz komunističke vizure značilo da se hrvatska Crkva odvoji od Vatikana.

A koliko je nadbiskup Stepinac za taj razgovor bio potpuno pogrešan sugovornik, svjedočio je nekadašnja Brozova desna ruka a kasniji disident Milovan Đilas u razgovoru s Ivanom Meštrovićem. „Mi ne bismo imali ništa protiv njegovog hrvatskog nacionalizma, samo ne možemo trpjeti njegovu privrženost rimskom Papi. Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcjepljenu od Rima, mi bismo ga do zvijezda uzdigli“, povjerio je Đilas velikome kiparu, uz opasku kako je, po njegovu sudu, Stepinac bio i ostao odan pastir Vatikanu.

I život za odanost

Čak, dakle, i da nije bio komunistički kandidat za smrt još otkako su partizani oslobodili Beograd, zagrebački nadbiskup i komunistički moćnik nisu mogli postići dogovor ni o kakvoj „normalizaciji“. Stavovi su im, naprosto, bili nepomirljivi. Na kraju, kao što je poznato, komunistički režim pribjegao je „tihoj smrti“: Stepinac je sustavno trovan u kućnom pritvoru u Krašiću.

Ključni nalazi o njegovu trovanju dolaze s Instituta za sudsku medicinu Sveučilišta La Sapienzau Rimu, kojemu je postulator kauze mons. Batelja podnio molbu za vještačenje zemnih ostataka blaženog kardinala 1. prosinca 1995.

Na kraju, svi oni koji danas, nakon izjave pape Franje o kanonizaciji blaženoga Alojzija, pokušavaju konfrontirati hrvatsku Crkvu (rekao bih općenito Crkvu u Hrvata) sa Svetom Stolicom, trebaju imati u vidu Stepinčevu odanost Rimu.

Odanost zbog koje nije žalio ni svoj život.