Što činiti umjesto ponavljanja "To nema veze s islamom"?


Francusku su još jednom napali islamisti. U bezumnom činu život je izgubilo troje ljudi kojima je jedina krivnja bila što su išli u crkvu. Svijet se zgraža i ponavlja papagajske konstrukcije, ali ništa više od toga. Izostaje istinsko detektiranje problema.

FOTO: Reuters pic

FOTO: Reuters pic

Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Nadnevak 29. listopada 2020. bit će jedan od niza onih u crnoj antologiji terorističkih napada u zapadnoj civilizaciji. Tunižanin Brahim Aoussaoui, rođen 1999. koji je kao migrant u Europu stigao preko Lampeduze krajem rujna ove godine, a u Francusku početkom listopada, ušao je toga jutra u crkvu Naše Gospe (Notre Dame) u francuskom mediteranskom gradu Nici te nožem priklao troje ljudi: 60-godišnjoj je ženi odrubio glavu, 50-godišnjega muškarca nasmrt izbo, a druga je nesretna žena, u dobi od 44 godine, pobjegla do obližnjega kafića gdje je od zadobivenih ozljeda preminula. Policija je ubrzo ušavši u crkvu ranila i svladala 21-godišnjega "migranta" koji je u ludilu konstantno uzvikivao: "Alahu Agbar!"

Istoga dana u Montfavetu blizu Avignona policija je ubila muškarca koji im je na ulici prijetio pištoljem. Također, ispred francuskog konzulata u drugom po veličini gradu u Saudijskoj Arabiji - Džedi (Jeddah) napadnut je stražar. Osumnjičeni za napad je uhićen, a stražar prebačen u bolnicu.

Osim toga, policija je nedaleko od Pariza spriječila još jedan napad, uhitivši muškarca koji se naoružan nožem nalazio u blizini crkve Sv. Martina, a prijavio ga je, navodno, njegov otac.

Riječi sućuti

Sav normalan svijet, kao i svaki puta do sada, osudio je ovaj zločin.

Reagirao je i Ured za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u BiH istaknuvši zatečenost viješću o zločinu počinjenom "nad nedužnim ljudima u Francuskoj". "To se nije smjelo dogoditi, bez obzira na povod, budući da islam svaki vid nasilja i nepravde najoštrije osuđuje. Ali, sa istim zgražanjem osuđujemo i bezumno poigravanje s osjećajima muslimana širom svijeta", naveli su u saopćenju pozvavši muslimane "da se suzdrže od svega što bi druge moglo povrijediti, nanijeti im bol, ili što bi moglo sadržavati bilo kakvu nasilnost i agresivnost, ali i da, na dostojanstven način, dignu svoj glas protiv onih koji vrijeđaju njihova najdublja osjećanja atakujući na čast njihovog voljenog Poslanika".

Osim riječi sućuti i obećanja molitava za žrtve, također se s različitih strana ponovno moglo čuti mnoštvo političkih floskula i otrcanih parola.

Jedino je malo izvan uobičajenih okvira izišao gradonačelnik Nice Christian Estrosi koji je, očito u afektu, rekao novinarima: "Dosta je! Vrijeme je da Francuska odbaci zakone mira, kako bi definitivno istrijebila islamofašizam sa svoje teritorije."

Predsjednik Emmanuel Macron je pojasnio da je Francuska napadnuta "zbog svojih vrijednosti, težnji prema slobodi i mogućnosti da na svom tlu ima vjerske slobode".

E, upravo tu i "leži zec".

Karikature i "čast"

Zbog liberalističkoga poimanja slobode govora koje - toliko smo puta vidjeli i u izrugivanju katoličkih svetinja - nema nikakve odgovornosti, i jesu uslijedili ovi napadi. No, ne tek tako.

Najprije je 18-godišnji mladić čečenskoga porijekla Abdoullakh Anzorov na uliciu predgrađu Pariza u po bijela dana, 16. listopada 2020., odsjekao glavu gimnazijskom profesoru Samuelu Patyju, zato što je ovaj učenicima pokazivao karikature proroka Muhameda.

Nakon što je francuska javnost zgrožena tim ubojstvom branila stavove nesretnoga profesora, uslijedili su u muslimanskom svijetu pozivi na bojkot proizvoda iz Francuske.

Ipak, najizravniji poticaj bezumnicima da krenu u akciju dao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan kazavši:"Istinski se suprotstaviti napadima na našeg pejgambera stvar je naše časti", te lakonski dodao: "Musliman ne može biti terorist, niti terorist može biti musliman."

Ima itekako veze s islamom

Što tko može biti, odviše je očito da nitko na ovome svijetu na zna. Poglavito je besmisleno ponavljati kako ovakvi događaji "nemaju veze s islamom". Jer to jednostavno: nije točno. Dovoljno je pogledati kakvim su se idejama zanosili, što su govorili i koga citirali oni koji su:

7. 1. 2015. u Parizu napali redakciju posprdnoga lista Charlie Hebdo;

zatim oni koji su 13. 11. 2015. počinili pokolj u francuskom glavnom gradu ubivši u dvorani Bataclan i restoranima 130 ljudi;

onda, što je, recimo, čitao 31-godišnji Tunižanin Mohamed Lahouaiej-Bouhlel koji je 14. srpnja 2016. kamionom uletio u masu naroda u Nici kada se obilježavao Dan Bastille, ubivši 86 ljudi;

ili pak što je bila literatura i koja su mjesta posjećivali 19-godišnjaci Adel Kermiche i Abdel Malik Petitjean, koji su 26. 7. 2016. odrubili glavu 85-godišnjem svećeniku Jacquesu Hamelu dok je ovaj slavio jutarnju svetu misu u svojoj crkvi u Rouenu.

Kao prvo: svi su oni muslimani - što samim time ima veze s islamom;

dugo, svi su oni posjećivali džamije i sudjelovali u muslimanskim molitvama - što opet ima veze s islamom;

treće, svi su oni čitali i citirali Kur'an - što opet ima veze s islamom;

četvrto, svi su oni slušali muslimanske propovjednike - što opet ima veze s islamom;

peto, odviše je pokazatelja da se može ustvrditi kako su sanjali o uspostavi šerijatskoga pravnog poretka - što opet ima veze s islamom;

šesto, ne postoji neko drugo ime za religiju osim islam kojoj su svi navedeni teroristi pripadali - što, samo po sebi, opet ima veze s islamom. I tako bismo mogli nastaviti niz, ali jasna je poanta.

Da stvar bude gora, svaki ovaj teroristički čin naišao je na odobravanje određenoga broja zajednica muslimana ne samo na Bliskom istoku ili negdje u Africi ili Aziji, nego i na Zapadu.

Ilustrativan je primjer da je, nakon uhićenja Salaha Abdeslama, kolovođe napada na Pariz u studenom 2015., belgijska interventna policija morala 19. 3. 2016. ući u briselsku četvrt Molenbeek i smiriti lokalnu "mladež" koja je ovog teroristu slavila kao heroja, a policiju gađala kamenjem.

Štoviše, sami izvršitelji terorističkih čina uporno ističu da oni jesu muslimani te smatraju da su na "Alahovu putu" ako ubijaju "nevjernike". Primjerice, u južnom Londonu 22. 5. 2013. kada su najprije automobilom udarili, a potom mačetom ubili i pokušali odsjeći glavu vojnom bubnjaru Leeju Rigbyju, policija je kod jednoga od njih pronašla pismo u kojem piše svojoj djeci: "Draga djeco, znajte da je dužnost boriti se protiv Alahovih neprijatelja... Ne trošite dane na beskonačne rasprave s kukavicama i budalama ako će to odgoditi vaš susret s Alahovim neprijateljima na bojnome polju." Da ne bude kako je to "njegova pamet" ova je nesretnik onda naveo brojke koje upućuju na retke Kur'an (što se može provjeriti OVDJE).

I što još reći kada se uzme u obzir da se, recimo, 2015. više britanskih muslimana borilo na strani Islamske države nego na strani britanske vojske...

Što mogu i trebaju uraditi muslimani?

Umjesto, dakle, papagajskoga ponavljanja kako to nema veze s islamom - jer vidimo da ima, nužno je najprije inzistirati na činjenici kako za ovakva krvoprolića nisu i ne mogu biti odgovorni svi muslimani, poglavito ne oni muslimani koji se istinski zgražaju nad ovakvim barbarizmom (kakvih je zasigurno većina u BiH!).

Zatim, umjesto što potenciraju "branjenje časti" - što ima svoju logiku ali ne i opravdanje u postupcima - bolje bi bilo da muslimanske vjerske i političke vođe naglasak stave na "čišćenje vlastite avlije" na način da svaki onaj koji pomisli zbog nekih karikatura nekoga ubiti, ima izgrađenu vjerničku svijest da je to put u džehennem (pakao), a ne džennet (raj). I da potkrjepljenje za to pronađe u tumačenju redaka Kur'ana. A ne obratno.

I katolike boli kada se kojekakvi samozvani umjetnici i novinari sprdaju s onime što je katolicima sveto, ali zbog toga nikomu ne padne na pamet uzeti nož i takvima odrubiti glavu.

Premda u islamu ne postoji strogo uređena hijerarhija kao u Katoličkoj Crkvi pri čemu bi onaj koji ne pristaje uz nauk i crkveno pravo mogao biti izopćen, logično je očekivati da vjerska zajednica u svome domenu uredi vjerska pitanja - a sve prethodno rečeno jest muslimansko vjersko pitanje: u smislu tko i kako tumači islamsku svetu knjigu.

Primjerice, ako Islamska zajednica u BiH takvo što ne može učiniti na prostoru Francuske, onda može na prostoru Bosne i Hercegovine: može se pobrinuti da se u svakoj džamiji propovijeda kako nema opravdanja za ubojstvo bilo kojega čovjeka i da je bezumno i bezbožno "osvetiti" Boga ili Poslanika tako što će musliman odrubiti glavu nekom "nevjerniku". Kako sada stvari stoji, postoji realna bojazan da to nije slučaj sa svim muslimanskim molitvenim prostorima u ovoj zemlji...

Što može i treba učiniti Zapad?

Na drugoj, pak strani, zadatak liberalne zapadne civilizacije jest u okviru promišljanja o smislu života revidirati sadašnji pojam slobode. Jer pogubno je smatrati slobodom - učiniti sve što se može učiniti. Ako ne postoje nikakve granice, onda svijet neminovno tone u kaos. Ako je pod krinkom propitivanja društvenih normi i izazivanja reakcije, dozvoljeno nekoga vrijeđati, onda će jednoga dana biti dozvoljeno nekoga i udariti - jer je to najbliži i najkonkretniji oblik poziva na reakciju. A ako to bude normalno onda je potpisana smrtna presuda čovječanstvu.

Na istom je tragu i pitanje državnih granica. Sloboda ne znači pustiti svakoga u svoju kuću, bez ikakve provjere ili na kraju ikakva razloga. Koje su posljedice takve politike može se vidjeti u policijskim izvješćima - nerijetko zataškavanima - o neredima, silovanjima, ubojstvima i raznoraznom kriminalu koji je u enormnom porastu u pojedinim europskim zemljama s dolaskom migranata u 2010-ima. Naposljetku, o tomu govori i aktualni slučaj iz Nice...   

Razvidno je, dakle, kako današnji svijet umjesto floskula i političkih besmislica, treba konkretne akcije na idejnoj razini koje će biti implementirane i utkane u civilizacijske procese. To je zahtjev ne samo neke bolje budućnosti nego i sadašnjosti koja vapi za normalnošću.

Vrijeme će pokazati jesmo li svi skupa išta naučili...