Što zapravo hoće Kulenovićevi memorandumaši?!


Glede njegova priznanja kako nema ništa protiv da su bh. Hrvati dio hrvatskog naroda, to doista nikomu ništa ne znači. Što god on i njegovo (navodno) nevladino jato mislili, Hrvati su jedan narod. Ovdje, u Zagrebu, u Torontu i u svojoj pradomovini Iranu.

Piše: Josip Vričko

Kada je Hrvatski sabor polovinom prosinca prošle godine s 81 glasom za, četiri suzdržana i 11 protiv izglasao Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH, predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 Adil Kulenović ugazio je u haašku terminologiju. „Riječ je o udruženom zločinačkom pothvatu“, kazao je, usput se legitimirajući - za čim, zbog objektivne i sveprisutne sumnje, postoji nasušna potreba - kao normalan čovjek. Naime, Kulenović tvrdi kako „svaki normalan čovjek nije očekivao da će Deklaracija biti usvojena“, a normalni su, dakako, predvođeni guruom sarajevskih mupetovaca koji se nedjeljom prije ručka, inače, bave revolucionarnim radom.

Još tada je Kulenović navijestio kako će žestoko uzvratiti na „ukazivanje vrha ledenog brijega politike koja datira iz devedesetih godina prošlog vijeka“, kako Bosna i Hercegovina - koja inače mirno brodi otkako njezinim javnim prostorom kormilare razni kulenovići - ne bi svršila kao Titanic. I, doista, glasoviti je krugaš ispunio prijetnju, prošloga je vikenda izveo jak tim ledolomaca, u kojem su značajnu ulogu odigrali (doživotni) predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća Marinko Pejić i predsjednik BIHAMK-a Ivo Komšić. Istina, ovaj drugi je od ljeta 2017. zadužen za pomoć na cestama, ali kada je riječ o „hrvatskom ledu“, pa makar eto i o samom vrhu ledenog brijega, ne može to proći bez makar jednoga Komšića. Ledolomca!

Uz dva standardna (poštena) Hrvata, Kulenović je uvezao i nešto istih takvih (zenička) Srba, iz Srpskog građanskog vijeća - Pokret za ravnopravnost. Uz njih, njegovoj su se mobilizaciji odazvale sve bošnjačke udruge. Sve odreda „normalni ljudi“, da parafraziram toga bošnjačkog gaziju što se i u ratu hrabro borio, iz studija svoga privatnog radija i televizije, s mrskim neprijateljem. Štoviše, s neprijateljima svih boja. Priopćenje te družine iz prosinca, gotovo je, inače, jednako onomu koje je, čim se završila rasprava u Saboru, izdao SDA. Podvučeno, dakle, zelenim.

A ona dva-tri Srbina i tandem (poštenih) Hrvata Pejić&Komšić trebali bi, kao i mnogo puta do sada, potvrditi multietnički legitimitet Nacrtu memoranduma, toga žestokoga odgovora Hrvatskoj. Jasno, u Zagrebu se ove pisanije boje više negoli gripe koja tamo hara danima. (Jer – što može paracetamol Adilu Kulenoviću?!)

Zanimljivo je pritom i da Komšić I. drži da je ovo jedan vrlo važan, ma gotovo povijesni trenutak za Jedinstvenu i Nedjeljivu i Višestoljetnu. Uključivanje nevladina sektora u cjelini i drugih aktera u kreiranje javnog mnijenja događa se u posljednjem momentu jer nama se javno mnijenje stvaraju iz susjednih država, preko njihovih medija, misli Komšić, poentirajući kako su obilježavanje 9. siječnja i Deklaracija o položaju Hrvata u BiH zapravo sastavnice istog projekta – demonstracije moći i utjecaja Beograda i Zagreba na (medijski) „goloruko“ Sarajevo.

Jasno, kad govoriš iz bošnjačke perspektive, kako to i inače radi svaki ovdašnji Komšić, onda je nužno identificirati i Srbe i Hrvate kao unutarnje neprijatelje. Direktor BIHAMK-a koristi, dakle, prokušani recept i samo je pitanje dana kada će biti ovjenčan prvim mirnodopskim zlatnim ljiljanom.

Mada, kao ozbiljan kandidat za ovo odličje, nameće se i Pejić, kojega je, povjerio je u nedjelju svojim supatnicima s Adil begom na čelu, razočarala Kolinda Grabar Kitarović. A razočarala ga je jer „ponovnim sastankom s Recepom Tayyipom Erdoganom u relativno kratkom roku šalje poruku kako Hrvatska treba biti tutor Hrvata u BiH, a Turska tutor Bošnjaka u BiH. Grabar Kitarović je, inače, u Ankari boravila na poziv turskog predsjednika.

Temeljem čega je potencijalni zlatni ljiljan prosudio kakvu poruku šalje hrvatska predsjednica, nemoguće je dokučiti. No, Pejić - kao, uostalom, ni svekoliko ovdašnje javno mnijenje - nije reagira(l)o na Erdoganovu izravnu poruku: Daytonski sporazum treba mijenjati! Što je možda i logično, jer nije Alija ostavio BiH Kolindi, nego bratu Tayyipu.

A kad smo već kod oporuka, tapija i sl., znakovita je jedna Kulenovićeva izjava odmah nakon što su „normalni ljudi“ - a, evo, baš smo u ovome tekstu upoznali neke od njih - ostali zatečeni prošlogodišnjim vijestima iz Zagreba. „Nemam ništa protiv da su bh. Hrvati dio hrvatskog naroda. Ali u modernom smislu je nacija jednako država. Ako su sastavni dio hrvatske nacije, onda se suočavamo s teritorijalnim aspiracijama Hrvatske. Takva politika se već realizira na terenu. Imate dvije škole pod jednim krovom, dvojno državljanstvo“, detektira taj oprezni krugaš – „agresiju“.

Krenimo zato - jer svašta je Adil ovdje udrobio - od ovoga posljednjeg. Dvije škole pod jednim krovom jesu problem. Ali, Kulenović bi se, baš kao i ono defanzivno javno mnijenje o kojemu govori Komšić I., trebao baviti faktom da su katolički školski centri jedine multietničke škole u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu, tom „europskom Jeruzalemu“ – ponajviše.

A glede osobnog priznanja da nema ništa protiv da su bh. Hrvati dio hrvatskog naroda, to doista nikomu ništa ne znači. Što god on i njegovo (navodno) nevladino jato mislili, Hrvati su jedan narod. Ovdje, u Zagrebu, u Torontu i - 'ajde da se malo našalimo - svojoj pradomovini Iranu. A ako Kulenović misli da nije razvidno kako se iz njegove „analize“ ne krije stara unitaristička ujdurma, slijedom koje bismo svi trebali biti – Bosanci, onda bismo doista trebali raspraviti o normalnosti, toj omiljenoj temi novopromoviranih (bošnjačkih) memorandumaša.

Uostalom, zna Kulenović, kao nekadašnji "čovjek posebna kova", da je i kumrovečkom volšebniku propao projekt  jugoslavenstva. A onda i Jugoslavija. (U biti, od svih Brozovih projekata najduže je izdržala Jovanka!). Ako je normalan, shvatit će kako se povijest uvijek ponavlja dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Uostalom, među njegovim memorandumašima ima i uglednih marksista, poput aktualnog direktora BIHAMK-a, primjerice, pa ga mogu podsjetiti na ovo Marxovo zrnce mudrosti.

Uz opasku, tragediju smo već imali...