Talibansko "trunje"


Još jednom se pokazalo kako, dugoročno gledano, ideje nadvladavaju sve, pa i oružje. Takve slične ideje na prostore bivše Jugoslavije, a osobito u Bosnu i Hercegovinu, došle su tijekom posljednjega rata – s mudžahedinima. Tada su se mogle vidjeti slične zastave i prepoznati isti narativ...

Talibani 2020., FOTO: AFP / Noorullah Shirzada

Talibani 2020., FOTO: AFP / Noorullah Shirzada

Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Ako je ijedan na svijetu stih pjesme ratne tematike/pozadine istinit, onda je to onaj kojega pjeva Prljavo kazalište: „O, Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju/ Jer bogati se i onako za sebe pobrinu“ (Lupi petama). Nastao je 1993. u najžešćem jeku ratnoga vihora na prostorima bivše Jugoslavije, ali ga se komotno može primijeniti i prepoznati u okolnostima sukoba bilo gdje na planetu. Zasigurno je mnogima pao na pamet dok su promatrali slike izbezumljenoga naroda u Afganistanu u kojemu su vlast ponovno preuzeli talibani. Već iz prvih kadrova bilo je razvidno da opet isključivo strada sirotinja, a da su se bogati odavno pripremili za ovakav scenarij i osigurali si egzistenciju. Snimci očajnih ljudi kako se vješaju o zrakoplov (kao da je riječ o zaprežnim kolima) koji uzlijeće, teško da su koga mogli ostaviti ravnodušnim. Međutim, osim sućuti i trenutačne humanitarne pomoći, jasno je kako će se globalno društvo morati suočiti s korijenima problema koji su zadesili ovu srednjoazijsku državu, a koji kao ideja postoje na mnogim stranama svijeta.

Zemlja mnogih etničkih skupina

Nakon što su talibani, poslije povlačenja američke vojske, 15. kolovoza 2021. zauzeli afganistansku prijestolnicu Kabul, obnovili su Islamski Emirat Afganistana, srušen 2001. – kao odmazda za napad na SAD 11. rujna te godine. Bez puno otpora, zapravo su ušetali u grad koji je svojevrsni simbol previranja i sukoba u državi koju nastanjuje nekoliko etničkih skupina: Paštunci, Tadžici, Hazari, Uzbeci, a tu su još i: Ajmaci, Turkmeni i Baludži te Pašaji, Gurjari i drugi. (Koliko je to komplicirano dovoljno je ukalkulirati ovdašnju perspektivu gdje se „samo“ tri naroda u BiH teško mogu dogovoriti.) Jedino što ih donekle ujedinjuje jest islam kojemu pripada 99,7% stanovništva. Prijelomni događaj za pojavu talibana kao islamističkoga pokreta nastaloga u okrilju dominantnih Paštunaca, jest sovjetska invazija na Afganistan 1979. protiv koje su ustali mudžahedini. Njih su, preko Pakistana, podržali SAD i Saudijska Arabija. No, nakon što su istjerali Sovjete, afganistanske su se etničke skupine međusobno sukobile 1992. U međuvremenu skupine studenata i njihovih podupiratelja, koji su se obrazovali u tradicionalnim islamskim školama u Pakistanu, oformile su pokret talibana (u prijevodu s paštunskog – „studenata“). Na scenu su stupili 1994. najavljujući oslobođenje države od korumpiranog vodstva ratnih vođa i uspostavu islamskog društva utemeljenoga na šerijatskom zakonu. Oni su 1996. izvojevali pobjedu, ušli u Kabul te uspostavili Islamski Emirat Afganistana sa zastavom bijele boje kao simbolom „čistoće vjere“ na koju su, godinu poslije, dodali riječi šehadeta, tj. ispovijesti vjere: „Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhamed Božji rob i Božji poslanik!“

Što se tijekom toga građanskog rata i potom događalo, na majstorski je način u svojim romanima (Lovac na zmajeve, Tisuću sjajnih sunaca i Planine su odjekivale) opisao Khaled Hosseini. Ukratko, talibani su instalirali rigidnu vlast koja je nadahnuće za svoje zakone i primjenu istih, nalazila u šerijatu i doslovnom tumačenju pojedinih ajeta (redaka) muslimanske svete knjige Kur'ana. Tako više nije moglo biti riječ ni o kakvim ljudskim pravima koja su u zapadnoj civilizaciji uobičajena, poput: slobode govora, prava žena i manjina, vjerskih sloboda, umjetnosti i kulture… Jednostavno, izronio je svijet srednjega vijeka s tehnološkim dodatcima. I takav je svijet – s istim nazivom i istom zastavom – ponovno instaliran 2021. u Afganistanu.

"Afganistan" u Bosni

Još jednom se pokazalo kako, dugoročno gledano, ideje nadvladavaju sve, pa i oružje. Takve slične ideje na prostore bivše Jugoslavije, a osobito u Bosnu i Hercegovinu, došle su tijekom posljednjega rata – s mudžahedinima. Tada su se mogle vidjeti slične zastave i prepoznati isti narativ (čemu je osobno svjedočio i autor ovih redaka). Riječju: imali smo (ili možda još imamo?) mi „Afganistan“ u Bosni. Sve to je svoju inačicu dobilo u pokretima koji su oformili i svoja naselja. Slike iz tih mjesta u BiH gotovo su identične onima gdje vladaju talibani, a gdje nije vrijedila uobičajena civilna vlast. Štoviše, takve su ohrabrivali i pojedini islamski vjerski autoriteti nazivajući ih „novim muslimanima“. Dakle, korijen ovoga problema nije u međunarodnoj zajednici ni SAD-u, premda oni za nevolje toga i mnogih drugih naroda, snose ogromnu odgovornost. Ključna stvar je u interpretaciji i primjeni što je to šerijat, kako se trebaju tumačiti riječi Kur'ana poput onih koji pozivaju na borbu protiv „nevjernika“ i stupanje u „sveti rat“ (usp. 2,191; 8,12; 8,14-18; 9,3; 9,73…) te na koji način razdvojiti svjetovnu od vjerske vlasti u islamu.

Dakako da je uvijek lakše drugomu reći što on treba činiti i vidjeti trunje u njegovim očima (usp. Lk 6,41-42), a ne sam prepoznati svoje pogrješke i nepravilnosti. Međutim, zbog toga „trunja“ i „žmirkanja“ koje proizvodi u očima, puno je teže prepoznati pravo lice sugovornika, odnosno civilizacijskoga suputnika. Odatle je nedvojbeno kako se o ovom „talibanskom trunju“ ponajviše trebaju pitati i baviti oni koji dijele isto lice religije – pa i na našim prostorima: umivati, uređivati i predstavljati svijetu, jer to je zalog međusobnoga povjerenja.   

*tekst izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku 34/2021, str. 3