Tko (nam) je gori Srbi ili Bošnjaci?!


Teško je konkurirati srpskom minulom radu, ali i Bošnjaci svakim danom sve više napreduju u tom pogledu. Dok, ako je vjerovati Izetbegoviću II., Hrvate ne svedu, ovako ili onako, na manjinu – neće se smiriti.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Po političkoj je logici, Andrej Plenković – nakon što mu je, baš kao i Zoranu Milanoviću, prošloga tjedna u Zagreb banuo Milorad Dodik – naprosto morao pozvati i Bakira Izetbegovića. Ali ne toliko zbog toga što je ukazanje eresovskoga vožda na oba hrvatska čarobna brijega – Trgu Sv. Marka i Pantovčaku izazvalo burne, uobičajeno neprimjerene bošnjačke reakcije, nego (više) zbog stanovita balansa uoči ovotjednoga dolaska američkog državnog tajnika Mikea Pompea u Dubrovnik, kojom će prigodom biti govora i o Bosni i Hercegovini.

Situacija sa zagrebačkim gostima dodatno je osjetljiva, zna li se kako će Washington uskoro Bosni (i dalje) napaćenoj posvetiti posebnu pozornost. Navodno odmah nakon predsjedničkih izbora u studenome. Ma tko (onda) stolovao u Bijeloj kući.

Što Washington vidi, a Sarajevo – ne?!

Pritom je nužno naglasiti kako SAD u Hrvatskoj vidi važnog suradnika u tome (teškom) poslu, slijedom čega je, uoči svoje turneje (Grčka, Italija i Vatikan), i sam šef američke diplomacije kazao kako je Hrvatska nepokolebljiv saveznik i partner, prijatelj Sjedinjenih Država. „Oni su“, rekao je, „stvarno model euroatlantskih integracija, nečega što smo promovirali dugi niz godina“, naglasio je, posebno apostrofirajući kako je pod hrvatskim rukovodstvom Europska unija započela pregovore o članstvu sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Uloga Hrvatske u probijanju Bosne i Hercegovine iz (proklete) avlije u (makar) europsku čekaonicu vrlo je, međutim, delikatna. Kada, naime, usporedimo ono što o Hrvatskoj govori službeni Washington sa stavom tzv. službenog Sarajeva, kojeg personaliziraju – i politički i medijski – isključivo Bošnjaci, onda naprosto nemate dojam kako je riječ o istoj državi.

Dovoljno je pritom samo čuti što je prije sastanka s hrvatskim premijerom izjavljivao prvi u Bošnjaka, pa da netko neupućen – što Pompeo, dakako, nije – pomisli kako je odnos Hrvatske i BiH na razini onoga aktualnoga između Azerbejdžana i Armenije. Izetbegović II. se još bavi Udruženim zločinačkim poduhvatom, i dalje mu smeta Pelješki most... a uoči Dodikova pohoda hrvatskoj metropoli, opet je – uz tercu svoga Ljiljana Zlatnog – zagudio o Karađorđevu i navodnom dogovoru Tuđman-Milošević. Što me je podsjetilo na način kako je Miroslav Tuđman definirao Izetbegoviće – oca i sina. Na pitanje zagrebačkog tjednika Globus u rujnu 2017., slijedi li Bakir babin nauk i politiku, Tuđman mlađi odgovario je: „U doktrinarnom smislu ništa se bitno nije promijenilo, s tim što je Alija Izetbegović vjerojatno bio daleko promućurniji nego Bakir Izetbegović, koji je naprosto vulgarno iskren ili nasilan u svojim stavovima. Za razliku od Alije Izetbegovića, koji je jedno mislio, drugo radio, a treće govorio." Glasovito je, podsjetimo se i te istinite anegdote, Alijino priznanje kako jedno misli ujutro a drugo poslijepodne. O noći se, srećom, nije očitovao...

Temeljna zabuna

Posljednji istupi (nasilnoga) Alijina nasljednika govore nam, pak, kako je teško vjerovati da on uopće – misli. Mada, govori li govori... Uostalom, politički je – a i općenito – nekulturno izjavljivati ono što je on izjavljivao uoči sastanka s Plenkovićem. Nije, dakle, tu više riječ o vulgarnoj iskrenosti nego naprosto o – vulgarnosti političara kojemu kakav-takav kredibilitet daje samo to što je (trenutačno) lider najjače stranke u Bošnjaka. Nije ga, dakako, za posjet Banskim dvorima kvalificiralo to što je zamjenik predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nije to naprosto Plenkovićeva razina. Dakle, s njim je hrvatski premijer razgovarao kao s nacionalnim liderom. Baš, uostalom, kao i s Dodikom. Ali Izetbegović mlađi se prošloga tjedna skandalizirao kada je vidio eresovskoga neprikosnovenika u Zagrebu, a onda se spakirao i u ponedjeljak pokucao na vrata hrvatskoga premijera. Ima, ipak, nešto Alijino u njemu. Nije krv voda!

Međutim, jedan od niza problema koje ima Izetbegović II. je i kompleks više vrijednosti. On, naime, vjeruje da je državnik koji govori u ime Bosne i Hercegovine – jer ono što zastupa „temeljni“ narod je, misli (?!), temelj bosanskohercegovačke politike. A riječ je, zapravo, o njegovoj temeljnoj zabuni: Puna su mu usta države, dok je pola nje pod Dodikovom neupitnom kontrolom. Nakon čega je sasvim logično da Dragan Čović, Bakirov zagrebački suputnik, poslije zagrebačkog summita kaže: „S Izetbegovićem i dalje imamo različite poglede o izmjenama Izbornog zakona." A Plenković se zadrži, ili suzdrži na diplomatskoj kurtoaziji, komentirajući susret sa sarajevskim gostom. Stoga se vratimo znatno sadržajnijem Dodikovu posjetu, zapravo njegovu intervjuu Večernjem listu, koji je prethodio njegovu sastanku s hrvatskim državnim vrhom.

Na pitanje podsjeća li ga BiH na Jugoslaviju, uz ponavljanje istih pogrešaka većinskog naroda, slijedi vulgarno, možda za jednog Srbina i neočekivano, iskren odgovor: "... Sada uspoređujući to stanje, vidimo aroganciju većinskog naroda. U nekim dijelovima Srbi su se ponašali toliko arogantno u godinama raspada Jugoslavije da su dali povoda drugima da pronađu razloge za izlazak iz Jugoslavije. Bošnjaci su još gori. Oni u svojoj aroganciji čak osporavaju postojanje drugih naroda."

Svi (smo) – dobri Bošnjani

Slijedom čega treba podsjetiti i na još jednu istinitu anegdotu iz arsenala obitelji Izetbegović. Prije tri godine Izetbegović II. je u Cazinu svjedočio kako Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju „isti genetski kod“ i da svi potječu od Bošnjana. Dobrih, predmnijeva se. A danas, abolirajući trostruku bošnjačku izbornu prijevaru – projekt Ljiljan Zlatni, diže glas protiv brojanja krvnih zrnaca. Komšić je odabran voljom građana. Mi ne možemo brojati krvna zrnca i zabraniti ljudima za koga će glasovati. Rečeno je po našem Ustavu da mora biti izabran jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan Hrvat. Ne bošnjački, hrvatski i srpski predstavnik“, tumači taj sarajevski novopromovirani genetičar.

Nakon čega je jasno kako će, kao što je obećao, i dalje ustrajavati na parazitima na hrvatskom političkom tijelu. Štoviše, nastojat će ga primijeniti i na nižim razinama – poglavito Domu naroda, toj (još) jedinoj garanciji kakve-takve hrvatske konstitutivnosti. A i za to će naći metilja komšićevske provenijencije... A ako zafali, uvijek se može posegnuti za kakvim tzv. Hrvatom islamske vjeroispovijesti. Sve su to već, naime, Bošnjaci isprobali prizivajući devedesete i državu u kojoj su svi, navodno, bili jednaki, ali Srbi, ipak, nekako – jednakiji! I onda je sve skončalo kao u Životinjskoj farmi.

Ipak, kad Dodik kaže kako su Bošnjaci danas gori negoli su Srbi bili uoči raspada Brozove tvorevine, treba biti – oprezan. Gledajući, naime, iz hrvatske perspektive – teško je konkurirati srpskom minulom radu. Ali i Bošnjaci svakim danom sve više napreduju u svakom pogledu. Dok, ako je vjerovati Izetbegovići II., Hrvate ne svedu, ovako ili onako, na manjinu – neće se smiriti. A za sve buduće susrete hrvatskih dužnosnika s Izetbegovićem, treba se držati Dodikova naputka:

„Ja preko Izetbegovićeve uvrede Hrvatima da su manjina nikad ne bih prešao!“