Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Bliži se evo 19. rujna kada su Beograđani prije 34 godine, dakle ’91., oduševljeno, bacanjem cvijeća pred tenkove i fanatičnim pokličima sveudilj slaveći sanjanu „veliku Srbiju“, ispraćali potencijalne srpske junake iz Prve gardijske oklopne divizije JNA na njihov krvavi pir u Vukovar, a onda brojne druge hrvatske gradove te potom u Sarajevo i Bosnu svekoliku. Taj se velikosrpski san u međuvremenu prometnuo u noćnu moru iz koje se Srbi, vidjeli smo to ponajprije i početkom kolovoza prigodom obilježavanja Oluje, još nisu probudili. A ta je, sad već, višedesetljetna (noćna) mora očita i danas, kada se tamo daleko iznova „događa narod“. Onima koji su nekoć esembe oklopnjake kitili cvijećem, i/li njihovoj djeci danas, međutim, nije do cvijeća. Svojim su se, naime, jadom zabavili…

Ustaše, ustaše – Srbi!

Već je evo prošlo deset mjeseci kako se demokracija zakotrljala srbijanskim ulicama. U početku, bili su to mirni prosvjedi. Uz, doduše, pokoje gaženje studenata koji su rodonačelnici teze kako je Aleksandaru Vučiću rok istekao. Posljednjih dana, međutim, cilj prosvjednika sjedišta su Vučićevih naprednjaka. Na što policija, a naročito Žandarmerija, ti predsjednikovi pretorijanci, treniraju strogoću, pa – nažalost – nije više pitanje: Hoće li po ulicama po kojima je JNA skalamerija zasipana cvijećem biti krvi, nego – samo! – kad će.

Trenutačno, naime, pristaše vladajućeg režima prosvjednike, koji su se u međuvremenu latili motki, napadaju (samo…) pirotehničkim sredstvima i zaleđenim (!) bocama vode, na što im napadnuti skandiraju: „Idite na Kosovo“. A jedni drugima viču: „Ustaše, ustaše!“… Teže posljedice Srbiji stoje iznad glave, a Domoklov mača padne kad-tad. Što je (možda) i gore negoli da stalno prijeti…

Ima, bre, Vučića…

Ne treba se, usprkos čak i potresnim uspomenama iz 1990-ih, radovati tuđoj nevolji. Ipak, osim što bi to bila neka vrsta kozmičke – da, evo, ne hulimo i ne prizivamo Božju – pravde, takav je rasplet zapravo najavljivao i Vučić. Prvo, doduše, na osobnoj razini. U prvim godinama vlasti, kako to ovih dana podsjeća opozicijski tjednik Vreme, tvrdio je kako neće završiti život prirodnim putem jer dobro poznaje svoj narod. Ipak, pripremio se i za takav (neminovni…) usud.

„Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će mi sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kćer Milica. Ako ubiju i nju, ostaje moj sin Vukan“, obznanio je Aca fatalist neposredno nakon što je preuzeo žezlo. A ni do danas nije se riješio tih tanatoloških misli. S obzirom na okolnosti, s pravom ga more te brige – ta, zapravo, tradicija, takoreći narodni običaj u Srba da dižu ruke na svoje vođe.

Baš te slike sa srbijanskih ulica, onih beogradskih bliže dvoru Aleksandra (umalo) Velikog poglavito, motiviraju mnoge da upadnu u ovu predsjednikovu zlokobnost.

Tako, primjerice, bivši dopisnik BBC-a i aktualni opozicijski aktivist Slobodan Stupar, uopće ne dvoji hoće li u Srbiji doći do nasilne promjene vlasti – prevratom, ubojstvom ili građanskim sukobom. Zagazivši pritom u srbijansku povijest, podsjeća i na politički prevrat iz 1889., kada je ubijeno 140 pripadnika tadašnje Napredne stranke te tvrdi – a nije mu teško vjerovati – kako je revolucionarno razdoblje kada zakoni ne važe, omiljeno u Srba.

Čija majka crnu vunu prede

S druge pak strane, (državni) povjesničar Čedomir Antić, praveći se da ne vidi kako već odavno nije riječ o „dječjem prkosu“, nego općenarodnom buntu potencijalno odlučnijem od onoga koji je Miloševića poslao u ropotarnicu, poziva roditelje: „Povucite tu vašu nevaspitanu decu, prekinite savez s navijačima!“ Uz to, taj profesor beogradskog Filozofskog fakulteta ne vjeruje – tradiciji. „Kada je reč o građanskom ratu, tu ima jedna osobina koja je jako zanimljiva; U građanskom ratu majke plaču na svim stranama. Ako sada bude uvedeno načelo da se na ovaj način menja vlast, uvek će se tako menjati. Jer je 'krv ljudska rana naopaka'“, sjetio se Antić evo i Njegoša, a zaboravio kako ovo – što se sluti – ne bi bila premijera.

Sjetimo se kako je kneza Karađorđa, u prijevodu (s turskog…) Crnog Đorđa, obnovitelja srpske države, ubio, prema nalogu kneza Mihaila Obrenovića, stanoviti Nikola Novaković. A tko se – evo još malo Njegoša – mača laća… zna se što mu sljeduje, Mihaila su za glavu skratili na inicijativu prognane dinastije Karađorđević, braća, njih čak četvorica, Radanović. Kasnija je istraga pak pokazala kako je u tome zločinu svoje prste imao i Aleksandar Karađorđević, koji je, tada već kao kralj Jugoslavije, smaknut u Marseilleu u listopadu 1934. Dobar je ovaj Njegoš…

Bilo jednom u Rumunjskoj…

I, sve tako do Zorana Đinđića, kojega su u ožujku 2003., ispred Vlade Srbije, ubili pripadnici Crvenih beretki, zloglasne postrojbe Služne državne sigurnosni, uz navodni prešutni blagoslov tadašnjega predsjednika Vojislava Koštunice te, prema osobnom priznanju, oduševljenje lidera Srpskih radikala Vojislava Šešelja, iz čijega će šinjela malo kasnije izići sadašnji predsjednik. Je li se i Vučić radovao, pa da evo iznova prizovemo Njegoša, nije poznato. Ali, ako je vojvoda Voja rujnim vinom zalijevao Đinđićevu smrt, mali su izgledi da i (tada) mali Aca nije nazdravljao.

Kako bilo, Slobodan Milošević je pao nakon „oktobarske revolucije“, točnije 5. listopada 2000. Sada je, evo, kraj kolovoza, a po srbijanskim se ulicama već mjesecima može čuti: Ovaj je gori (i) od Slobe!

Slijedom čega je zanimljiva jedna sličica iz srbijanskih prosvjeda što je je zapazio bivši srbijanski vicepremijer Žarko Korać. Govoreći u jednoj televizijskog emisiji, taj je (i) junak „oktobarske revolucije“ ilustrirajući koliku potporu građana imaju studenti, naveo i primjer iz studentskog filma u kojemu im jedna starica nudi dvije jabuke dok prolaze pokraj njezine kuće. Na što su Vučićevi mediji objavili neku drugu sliku neke druge babe s jabukama i tvrde kako se to događa(lo) u Rumunjskoj.

A znamo što se dogodilo u Rumunjskoj – s njihovim Ceausescuom.