(Iz 61,1-2a.10-11; 1 Sol 5,16-24; Iv 1,6-8.19-28)

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Glas koji viče u (duhovnoj) pustinji


Svijet je bio umoran od čekanja. Prošla su stoljeća i stoljeća od kako su ga proroci navijestili. I svaki je dan narod iščekivao, nadao se, da će doći onaj koga je Bog obećao poslati.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Fra Nikica Vujica

Uvod u pokajnički čin:

Ova adventska nedjelja prikazuje nam lik Ivana Krstitelja dok propovijeda na obalama rijeke Jordana. Skup naroda i slušanje novog proroka navelo je narodne starješine da postave jedno pitanje. Vremena su bila sazrela za dolazak obećanog Spasitelja. Ovo su znali vjerski autoriteti u Jeruzalemu. Zbog toga su se i pitali tko li je ovaj koji pokreće mnoštvo naroda? Da to nije obećani Spasitelj? Sve ih je to zbunjivalo, jer nije moguće da je došao na ovakav čudan način, u liku čudaka Ivana Krstitelja.

Ali, pustimo umovanje umnima ovoga svijeta, nego u Ivanovoj poniznosti pripravimo svoja srca za slavljenje Sv. Mise. Želimo da i ovoga trenutka naša duša u radosti bude okrenuta Spasitelju svijeta, koji je jedne noći sišao na zemlju, nečujno, tiho i nenametljivo. U poniznosti, kajanju, međusobnom praštanju i ljubavi budimo otvoreni ovoj beskrajnoj Božjoj ljubavi.

Narod je svakoga dana dizao ruke prema Bogu i molio da se nebesa otvore i da siđe obećani Spasitelj svijeta.

Ivanova misija

I evo, u pustinji kod rijeke Jordana živi jedan neobičan čovjek. Njegova neobičnost privlači mnoštvo naroda. On krsti i propovijeda. Njegovo odijelo je od devine dlake. Hrani se skakavcima i divljim medom. Njegov strogi pokornički život i njegovo propovijedanje prouzročili su kod mnogih mišljenje da je on obećani Spasitelj, Mesija.

Židovi iz Jeruzalema poslali su izaslanike (svećenike, levite i farizeje) da saznaju tko je taj čovjek i koja je njegova zadaća. Je li on Krist? Ivan je mogao odgovoriti da jest i tako prevariti poslanstvo i čitav svijet. No, ipak, je odgovorio: „Ja nisam Krist“. Ivan je bio ponizni preteča Isusa Krista, našega Spasitelja. Njegova misija bila je pripraviti put za Kristov dolazak.

Izaslanici su nastavljali s pitanjima: „Ako nisi Krist, onda tko si? Da nisi možda veliki Ilija ili prorok? Tko si ti zapravo? Što kažeš sam o sebi?“ Ivanov je odgovor bio da nije ni lija, ni jedan od proroka. Ne. On je odjek Kristove riječi i sjena njegova lika. On nije vrijedan biti mu slugom, nije dostojan odriješiti mu sveze njegove obuće.

Da. Usred toga naroda bio je Sin Božji, Spasitelj, Mesija. Nosio je odijelo radnika, drvodjelje, jeo je i pio s grešnicima. Zvali su ga tesarovim sinom.

Ivan je rekao za sebe da je glas onoga koji viče u pustinji: „Poravnajte put Gospodnji“. Njegova je misija, dakle, pripraviti narod za dolazak Gospodnji. Ivanov glas odjekivao je poput groma kroz duhovnu pustinju ondašnjeg naroda. Pošao je pred ozloglašenog Heroda i javno ga prozvao da ne smije imati ženu brata svoga. Znao je Ivan da se zbog toga izlaže velikoj životnoj opasnosti, ali je ipak izvršio svoju misiju. Javno je ukorio farizeje: „Vi, leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od srdžbe što dolazi? Donesite rod dostojan obraćenja.“ Ivan je javno korio i saduceje. Rekao im je da je već sjekira stavljena na korijen stablima. Svako stablo koje ne rađa dobra roda, siječe se i u oganj baca. Na pitanje carinika, što im je činiti, Ivan je odgovorio da ne traže više nego što im je određeno. Vojnicima koji pitaju što s njima, Ivan odgovara: „Nikomu ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni plaćom“. Ivan je vršio svoju dužnost (zadaću, misiju) prema svima koji su mu dolazili savjetovati se, i tako poravnavao put u pustinji duša zakonom ljubavi. Govorio je: „Tko ima dvije haljine, neka da jednu onomu koji nema niti jedne; tko ima hrane, neka učini isto tako“.

Ivan je htio sva ljudska srca pripraviti za dolazak Spasitelja svijeta. Njegov gromoglasni poziv za pripravu, nažalost mnogi nisu mogli ili nisu htjeli razumjeti i poslušati. Tako je Herod ostao u svom bijednom stanju i dao odrubiti glavu Ivanu Krstitelju. Ivanove opomene ostale su uzaludne i za mnoge farizeje. Umjesto da na glas Ivanov prihvate Krista, oni su ga kasnije razapeli na križ. Bilo ih je koji su poslušali Ivanov glas, i tako pripravili put Spasitelju. Pripravio je put Spasitelju carinik Zakeja, satnik, Matej carinik, Marija Magdalena, žena preljubnica, žena Kananejka, žena Samarijanka, slijepac od rođenja, skrušeni razbojnik na križu i mnogi drugi.

Kako je to čudno i žalosno. Isti je glas vikao u pustinji, na isti je način vikao, u isto je vrijeme vikao, s istom je nakanom vikao, a uspjeh je bio različit.

Ivanova poniznost

Ivanova svetost bila je toliko velika da su mnogi pomišljali da bi on mogao biti obećani Spasitelj. Ali Ivan se požurio odgovoriti nedvosmisleno, jasno i kratko, da on nije Spasitelj, da nije niti Ilija, koji je uskrsnuo od mrtvih. Nije niti neki od proroka. Ne. Ivan je glas, jednostavni glas koji viče da ih pozove na pokoru, tj. da promijene život. Onima koji su svoje srce zatvorili u oholosti i komotnosti života Ivanov glas dolazi, prolazi i nestaje, možda nepovratno. Nakon što su ga uporno pitali: Ako nije Krist, ni Ilija, niti koji od proroka, zašto onda krsti, on je iskoristio priliku da još jedanput izjavi istinu, da otvoreno protumači svoju misiju preteče. Njegovo krštenje je samo krštenje vodom, ono je samo nagovještaj drugoga djelotvornijega koje će biti dano od onoga komu je on preteča. Onaj koji je veći od njega, toliko veći da mu nije dostojan odriješiti sveze na njegovim sandalama. Sve je to istina. I Ivan, najveći među rođenim od žene – kako ga je Isus nazvao – da bude uistinu ponizan, imao se samo striktno držati u granicama te istine.

Takvo Ivanovo držanje proistječe iz njegove iskrene poniznosti. Dobro je jednom rečeno da se krepost poniznosti sastoji u iskrenom priznanju istine o samom sebi. Tako je poniznost jednaka istini. Sv. Pavao piše jednom hvalisavcu: „Što imaš da nisi primio?“ Čovjekovo je istinski se držati svoga položaja stvorenja, svoje poniznosti. Svaki puta kada čovjek u svojoj oholosti traži uzdizanje, čini zapravo pokušaj iziđe iz svog položaja stvorenja i ići protiv istine. Zbog toga svaka ohola misao, riječ i djelo jesu zapravo grijesi protiv istine.

Puno moramo učiti od poniznosti Ivana Krstitelja. Potrebno je to kako se ne bismo umislili, da u svojoj oholosti ne bismo eksplodirali kao žaba u Ezopovoj priči. Potrebno je to kako se ne bismo uljuljali u hvalama i samohvalama. Svijet nas možda proglašava velikim i svetim za polovicu dobra koje smo učinili na zemlji, a Bog će nas možda osuditi za drugu polovicu, koju ne budemo učinili.

Još jedna misao

Židovskim izaslanicima Ivan daje odgovor primjenjujući na sebe neke riječi iz Izaije proroka. On je glas koji viče: „Poravnajte put Gospodnji“. U tim riječima, on je istinski nagovijestio svoju misiju: „Vratiti čovjeka na pravi put, na put prema Bogu“. U dubokoj duhovnoj bijedi, čovjek je osjećao potrebu za promjenom nabolje, ali za to nije imao ni volje ni snage. Zbog toga dolazi Spasitelj. On dolazi čovjeku dati snagu i volju. Da bi se to i ostvarilo, potrebno je da srce čovjeka bude raspoloženo primiti Spasitelja. Evo, to je Ivanova misija: Pripremiti čovjekovo srce.

Crkva nas stoga sjeća u adventu da pripravimo srce za Isusov dolazak. Taj se dolazak najprije ostvario tjelesnim Isusovim rođenjem, kojeg se sjećamo svakog Božića razmatrajući o tom svetom otajstvu, da bismo pripravili svoja srca za Isusa. Sin Božji je sišao s neba na zemlju da čovjeka prisvoji sebi. Njegovo posjedovanje čovjeka mora biti priznato od čovjeka. On hoće da mu sam čovjek otvori vrata svojega srca i da ga uvede u njega sa svim počastima koji se duguju gospodaru kuće.

Zbog toga u pripravi za Božić vjernik treba ponovno ispitati svoju savjest dajući joj novi sjaj u sakramentu pokore. Na taj način će u poniznosti pripraviti put Gospodinu, koji će po svetoj pričesti doći u njegovo srce i učiniti ga čovjekom poniznim, otkupljenim, radosnim i dobrim. Učinit će ga svjedokom Radosne vijesti. Amen!

Molitva vjernika:

Bog, Otac svemogući, nanovo će svoju desnicu ispružiti i zagospodariti ostatkom svoga naroda. Pomolimo se stoga njemu:

Dođi, Gospodine, kraljevstvo tvoje!

1. Gospodine, tvoja Crkva zna da si ti Onaj koji došao kao Spasitelj, neka se po njoj požuri tvoj ulazak i svako srce. Molimo te.

2. Gospodine, daj da donosimo plodove dostojne obraćenja i tako primimo kraljevstvo tvoje, koje je blizu. Molimo te.

3. Gospodine, ponizi brda naše oholosti i uzvisi doline naše slabosti. Molimo te.

4. Gospodine, pozovi kršćane da budu tvoji glasnici koji će pripraviti put spasenju. Molimo te.

5. Gospodine, svi naši pokojni čekali su kao i mi blagdan tvoga rođenja, daj im da te gledaju Proslavljenog. Molimo te.

Bože, obasjaj svojim svjetlom staze našega života, da sigurnim putem stignemo k tebi, svome Spasitelju. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.