Najprije je u stolnoj crkvi njezin rektor mr. Pero Ivan Grgić predvodio misu zadušnicu za pokojnika, a onda je u prostorijama biskupije u prigodnom predavanju pod naslovom Mons. Branimir Župančić, svećenik i patnik za vjeru prikazao, lik, životne postaje, djelovanje, komunističku osudu i patnje za vjeru mons. Župančića mons. Anto Orlovac, biskupski vikar za martirologij.

Predavač je u svom izlaganju naveo glavne životne postaje pok. Župančića, koji je rođen u Srebrenici 1912., odrastao u Banjoj Luci, prošao sjemenišnu formaciju i školovanje u Travniku i Sarajevu, gdje je 1935. zaređen za svećenika, te svećenički djelovao u Banjoj Luci, Bosanskoj Gradiški i Mrkonjić Gradu, a onda se posebno usredotočio na njegovo držanje u Drugom svjetskom ratu, kada je bio župnikom u Bosanskoj Gradiški, te na njegovo uhićenje 1945. i nepravednu osudu na 18 godina teškog zatvora i godine patnje u Zenici.

U nekoliko upečatljivih slika prikazao je njegovo odlučno zastupanje evanđeoskih načela, zauzimanje za progonjene u ratu, osudu svih zločina, bez obzira na to tko ih je činio, što mu je donijelo mnogo neprilika, i umalo ga stajalo života.

^{mons. Branimir Župančić}

Župančić je bio župnikom u Bosanskoj Gradiški – točno u dan – cijelo vrijeme rata: došao je u župu 1. rujna 1939., na dan kada je Hitler napao Poljsku, čime je počeo Drugi svjetski rat, a partizani su ga uhitili 8. svibnja 1945., upravo kada je službeno završen rat.

Istaknuo je da se Župančić pokazao dostojnim svoga svećeničkog zvanja: javno je u crkvi prosvjedovao protiv rušenja pravoslavne crkve u Bos. Gradiški 1941., hrabro se zauzimao za spas nedužnih, posebno Srba, kojih je ujesen 1943. spasio više od 300, kada su ih Nijemci bili uzeli za taoce, a na Novu godinu 1944. još njih 60 da ih ne strijeljaju ustaške vlasti. Bilo je još nekoliko slučajeva kada je uspio spasiti ponekog pojedinca iz logora. A zbog javne osude ustaških zločina u jednoj propovijedi, u studenome 1944. završio je u logoru u Staroj Gradiški, gdje je zadržan mjesec dana, i tek je na zauzimanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca oslobođen. Župančić je širinom svoga svećeničkog srca primio i jednog prognanog slovenskog svećenika, i tako ga spasio, a on mu je cijelo vrijeme rata bio suradnik i pomoćnik. Zato na kraju rata nije imao razloga bježati iz župe, nego je mirno dočekao ulazak partizana. Međutim, sve mu to nije pomoglo, jer su ga „osloboditelji“ odmah po ulasku u Bosansku Gradišku uhitili i na namještenom postupku lažno optužili i osudili na 18 godina zatvora, od kojih je odrobijao 13 u zloglasnoj zeničkoj „staklari“.

Iako su mnoge inkriminacije koje su mu bile pripisivane, na suđenju oborene, naglasio je predavač, i danas se u pamfletu Viktora Novaka Magnum crimen Župančiću klevetnički pripisuje krivnja za smrt 400 Srba, a istina je upravo obrnuta; riječ je otprilike o upravo tolikom broju onih koje je on svojim zauzimanjem spasio.

Svjestan da je nedužan osuđen, nikada nije htio pisati molbu za pomilovanje, jer se nije osjećao krivim, upravo kao i Bl. Stepinac, kojega je on prije rata ugostio u Bos. Gradiški, kad je boravio na krizmi u Staroj Gradiški, a koji mu je spasio život kada je dospio u starogradiški logor 1944. Zanimljivo je da su obojica preminula istoga datuma: 10. veljače.

O svim tim zbivanjima pok. Župančić ostavio je memoarske zapise, potkrijepljene bilješkama koje su sačuvane iz toga vremena. Na kraju je izlagač naglasio da se kršćanska veličina župnika Župančića pokazuje i u tome što nije dopustio da ga zahvati mržnja prema progoniteljima, nego im je velikodušno oprostio, pa čak im i dobro činio. Tako je svoga tužitelja, kasnije, kao župnik u Banjoj Luci (1967.-1987.), pripremio za crkveno vjenčanje i vjenčao ga s njegovom suprugom, revnom katolkinjom, a sam je zabilježio da mu je bila posebna utjeha i satisfakcija što ga je uspio opremiti svetim sakramentima neposredno prije njegove smrti. Tek što se vratio kući iz bolnice gdje je opremio bolesnika, stigla je vijest da je on umro. U svojim sjećanjima Župančić je, bez ikakva trijumfalizma, čisto faktografski, zabilježio i kako su prošla druga dvojica njegovih isljednika: šef OZNE u Bos. Gradiški koji ga je uhitio, poginuo je mjesec ili dva poslije od četnika, a sudac koji ga je osudio na 18 godina robije, i sam je, nekoliko godina kasnije, osuđen na identičnu kaznu, i čak se u zeničkom kazamatu pridružio onima koje je sam osudio.

Nakon izlaganja kratko je predstavljena najnovija knjiga mons. Orlovca: Žrtvoslov bosanskogradiškog dekanata, Gubitci župa bosanskogradiškog dekanata u Drugom svjetskom ratu i poraću. O knjizi su govorili pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren i prof. fra Velimir Blažević. Osim popisa žrtava rata i poraća iz šest župa toga dekanata: Bosanska Gradiška, Bosanski Aleksandrovac, Dolina, Mahovljani, Nova Topola i ugasla župa Miljevac, knjiga donosi i prikaz stradanja tih vjerničkih zajednica u vrijeme rata, a jedno opširno poglavlje posvećuje masovnom stratištu i prikrivenom grobištu u Gornjim Podgradcima, na području bosanskogradiške župe, o kojemu se do sada jedva što pisalo, a u kojemu je samo u jednoj koloni dovedeno oko 3 000 razvojačenih domobrana, koji su tu bez suda i presude likvidirani i bačeni u jame i vododerine.

TO / KT