Koncelebrirali su: preč. Marko Mikić, vlč. Tomislav Kralj i vlč. Darko Endrich, a na misnom su slavlju sudjelovale: časna majka s. M. Anđa Vranješ, provincijska glavarica Sarajevske provincije s. M. Ana Marija Kesten, provincijska glavarica Splitske provincije s. M. Terezija Pervan, provincijska glavarica Zagrebačke provincije s. M. Emanuela Pečnik, ravnateljica Društva PMI s. M. Marta Vunak te brojni hodočasnici članovi društava PMI-a iz župa Zagrebačke, Splitsko-makarske i Vrhbosanske nadbiskupije.

Svoju je homiliju mons. Jurišić temeljio na, toga dana čitanoj, Isusovoj prispodobi „o rasipnom sinu“ ili „o milosrdnom ocu“. 

Loviti sreću

„…Taj je otac ljubio svoje sinove. Volio je obojicu, i starijega i mlađega. Očevi obično mlađega vole malo više, jer su svi očevi i majke slabi prema najmlađemu djetetu. Ali, otac o kome Isus govori nije bio pristran. Obojica su mu bili jednako dragi, i sve je davao od sebe da budu zadovoljni i da nijednome ništa ne uzmanjka“, kazao je te dodao kako je stariji sin bio ozbiljan, pametan, miran mladić, pa se činio, da je odrastao, zreo čovjek, muževan, glava obitelji… dok je pak drugi, mlađi sin gazio kroz mladost i imao sve želje, žudnju, sreće (i nesreće) svoje dobi.

„Nije mu bio po volji sićušni život u malom mjestu; govorio je, da bi bolje bilo loviti sreću po bogatim zemljama, napučenim, dalekim gradovima preko mora i preko gora, gdje ima golemih i raskošnih mramornih trjemova i vina s otoka, trgovina punih svile i srebra, žena u svečanom odijelu, poput kraljica namazanih miomirisima, koje se ne daju moliti, nego se posve predaju za komadić zlata“, pripovijedao je mons. Jurišić.

I, sve je, kazivao je dalje propovjednik, kulminiralo kada je jednog dana taj sin zatražio dio koji mu pripada te, nakon što mu je otac ispunio tu želju, prodao sve i ne rekavši niti riječ napustio očev dom. No, u velikom svijet dukati su brzo ispadali iz kese, dok se ona sasvim ne isprazni. Gladan, žedan, u iznošenoj odjeći potucao se po gradskim ulicama; Stjeran u kut pomalo dolazi do pameti te odluči vratiti se tamo gdje mu je bilo dobro, makar biti najamnik, ako ne može više biti sin.

Sin se vratio!

„I tako dođe na kućna vrata, a otac ga ugleda i pohrli mu ususret, zagrli ga, privine na grudi i neprestano ljubi. Sin govori: 'Oče sagriješih protiv Neba i pred tobom...' Sin priča, otac i ne sluša, nego naređuje: 'Brzo ga operite, sredite ga, obucite i prsten mu na ruku stavite. Ugojeno tele ovamo, zakoljite i spremite. Sin se vratio, razlog za veselje. Otac mu vraća čast, vraća sinovstvo, znak gospodstva, siguran stan i hranu, rad i život“, pripovijeda mons. Jurišić, napominjući kako i u najboljoj priči ima netko tko sve pokvari. A to je u ovoj Isusovj priči stariji sin, koji je, rasrdivši se na oca nezadovoljna pažnjom koju je ovaj posvetio sinu razvratniku, pokazao mržnju i prema bratu i prema ocu.

„Priča ostaje otvorena, nije završila. Stariji sin ili brat nije se htio pomiriti s mlađim bratom. I danas ratuju. A mlađi je opet zatražio svoje i opet otišao daleko i udario na stotine jada i belaja. Koliko puta? 70 x 7. To vam je ispovijed. Svaki put: 'Odlučujem da ću se popraviti i neću više griješiti', a nakon toga opet, i opet, i opet. Eto, to smo mi pred Bogom“, potaknuo je propovjednik te posvijestio kako nam Isus daje Božji odgovor na grijeh.

Kad prašta Bog se raduje

„To nije pravednost, nego smilovanje. Stariji je sin zastupao pravednost, onako kako je on shvaća. Pa možemo reći da je na svoj način i u pravu. Ali Bog je veći. On zna oprostiti. Kada grješniku prašta, on se raduje. Jer Bog je ljubav i radost!“, zaključio je svoju propovijed mons. Jurišić te na kraju misnoga slavlja pozvao svećenike, časne sestre i hodočasnike da na Stadlerovu grobu zapale svijeće, polože cvijeće te se pomole za proglašenje svetim toga sl. Božjeg.

Misnom slavlju prethodio je jednosatni duhovni program koji su, u suradnji sa sestrama, priredili hodočasnici iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a koji je inspiriran crticama iz života sluge Božjega Josipa Stadlera.

U popodnevnom programu, provincijska glavarica Družbe sestara Služavki Malog Isusa s. M. Ana Marija Kesten održala je u sarajevskoj prvostolnici predavanje naslovljeno Spomenici Stadlerove nade u Sarajevu, kojom je prigodom hodočasnike upoznala o Stadlerovim ustanovama u glavnom gradu BiH koje su bile i ostale znak nade sve do danas za Nadbiskupiju, narod Božji, a na osobit načina za siromašne koji su živjeli u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Izražavajući svima riječi dobrodošlice, s. Ana Marija kazala je kako nam je Sluga Božji nadbiskup Josip Stadler ostavio u baštinu „nadu“ za Kristom koja nas posebno privlači i uvijek iznova zove u ovaj grad, u ovu katedralu i u sve ustanove koje su materijalni spomenici Stadlerova zauzetog pastirskog rada i služenja.

Moliti i izmoliti

„U njima sačuvani su i duhovni spomenici nade za sve generacije djece, mladih, obitelji, starijih i nemoćnih osoba, svećenika, biskupa, redovnica koji su i kroz burna vremena ove zemlje i ovog grada uspjeli opstati i kroz velike napore održati njihovu misiju. Oni su nam i danas znak Stadlerove ljubavi prema Kristu koju je i sam velikom žrtvom i odricanjem utkao u ovu mjesnu Crkvu, a na osobit način u ovaj dragi nam grad Sarajevo“, kazala je. Ističući, također, kako je  govoriti o Stadlerovim spomenicima nade i danas u gradu Sarajevu od velike važnosti, naglasila je kako je  nadbiskup Stadler zadužio grad Sarajevo, njegove stanovnike, može se reći i cijelu Bosnu i Hercegovinu pa i dalje preko granica svojom vjerom, nadom i ljubavlju, svojom žrtvom i svojim djelima.

"Na tim vrijednostima počiva i danas spomen na velikog pastira vrhbosanske nadbiskupije Josipa Stadlera", kazala je te zaključila riječima  biskupa Mije Škvorca koje je izrekao o 70. obljetnici smrti nadbiskupa Stadlera: „Sretni smo što imademo ovakvog jednog čovjeka u našoj sredini, za kojega je meni mnogo puta rekao moj profesor u travničkom sjemeništu: 'Bit će najveći grijeh za hrvatski narod, ako si ne budu izmolili i učinili sve što mogu da se nadbiskup Stadler proglasi blaženim i svetim'.“

J.Vr.,KT