Koncelebriralo je nekoliko svećenika među kojima je bio viteški župnik fra Zoran Mandić.

Neshvatljiva okrutnost

U homiliji je mons. Ćosić najprije posvijestio kako je utjelovljenjem Isus ušao u ljudsku stvarnost i posvetio svaki njezin dio, izuzev grijeha. Dodao je kako kroz tu neizmjernu Božju blizinu vjernici dobivaju poziv da vlastito postojanje i svaku životnu stvarnost vrednuju kroz odnos sa Spasiteljem. Posvijestio je kako čak i najteža ljudska iskustva, poput bolesti, patnje i smrti, u Isusu prestaju biti bezizlazne tragedije, nego postaju milosne prigode za rast u vjeri te zalog autentičnog, vječnog života koji se sigurno nalazi u Božjim rukama. Podcrtao je kako iz tog osobnog i dubokog odnosa s Kristom neizostavno mora izrastati i odnos prema bližnjima, na što poziva i evanđelje. Istaknuo je kako nasljedovanje Isusa u svakodnevici te trajna vjernost Božjoj riječi traže spremnost da se sve to pretoči u konkretna djela ljubavi.

Potom je progovorio o stvarima koje se događaju nasuprot tom Božjem naumu ljubavi među kojima je stravično zlodjelo koje se dogodilo u Vitezu, u večernjim satima četvrtka 10. lipnja 1993. na svetkovinu Tijelova, kada je jedna granata nasilno prekinula živote osmero nevine djece u dobi od devet do 18 godina što je unijelo trajnu i duboku bol u obitelji stradalih, župnu zajednicu i cijelu Lašvansku dolinu, ostavljajući ranu koja ne zacjeljuje.

Posvijestio je kako nije postojao nikakav razlog koji bi mogao opravdati takvo nasilje nad djecom usred igre i konstatirao je kako ljudski um ostaje nijem pred neshvatljivom okrutnošću koja je pogazila osnovno pravo na život. Dodao je kako pred ovim teškim otajstvom patnje, vjernički se narod ne ravna prema ljudskoj osveti, nego prema živoj Božjoj riječi koja nudi utjehu i pravdu jer Božja objava podsjeća na kušnje iz Knjige Ponovljenog zakona kroz koje je izabrani narod prolazio u pustinji, ali i na činjenicu da Bog nikada ne napušta svoje. Istaknuo je i kako u trenucima kušnji, poput proroka Ilije koji je prolazio kroz teška razdoblja zbog nevjere naroda, vjernik je pozvan ostati postojan i čuvati Božji zakon u svome srcu. Posvijestio je kako su svi kršteni po tom sakramentu primili proročku službu koja traži Boga staviti na prvo mjesto, kako u radosti, tako i u najvećoj žalosti.

Zaključno je spomenuo kako spomen-obilježje Osmica u Vitezu čuva imena poginule djece i trajno svjedoči o plemenitim dušama koje su mogle postati predivni mirotvorci. Dodao je kako se na mjesto tuge ne dolazi samo iz obveze da se žrtva ne zaboravi, nego nadasve iz vjerovanja kako su oni živi u Bogu te da danas mole s nama kako bismo se jednom zajedno radovali u vječnom Božjem prijateljstvu.

Na kraju misnog slavlja izmoljena je molitva za duše poginule djece.

Nitko neće odgovarati za zločin?

Podsjetimo, 10. lipnja 1993., na svetkovinu Tijelova, granatom koju su ispalili pripadnici Armije BiH u večernjim satima ubijeno je na igralištu u Vitezu osmero djece. Pet je preminulo odmah, a troje u bolnici.

Najmlađa žrtva je bila devetogodišnja Augustina Grebenar, čiji je 12-godišnji brat Velimir također poginuo. Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović te desetogodišnji Boris Antičević.

Inače, dan ranije, 9. lipnja 1993. su načelnik Glavnog stožera HVO-a general Milivoj Petković i načelnik Glavnog štaba Armije BiH general Rasim Delić u Kiseljaku sastavili sporazum o prestanku sukoba. Ipak, poslije zločina, zbog ratne situacije, djeca su ukopana prije svitanja, i to samo nekoliko sati nakon stradavanja, između dva i tri sata ujutro, 11. lipnja 1993. Za taj zločin do danas nitko nije odgovarao iako su pokrenuti određeni procesi pred sudom...

Podsjetimo, budući da su djeca ubijena u večernjim satima misa se na lokalitetu Osmice tradicionalno služi u 18:00 h i toga dana nema drugih euharistija na teritoriju župe Vitez.

Ž.I., KT