Na napuštenom groblju kod križa okupili su se vjernici kako bi molitvom i slavljem sv. mise sačuvali spomen na nevino stradale te njihovu žrtvu promatrali u svjetlu Kristove pobjede nad smrću.

Misno slavlje predvodio je banjolučki biskup mons. Željko Majić, a u koncelebraciji su bila sedmorica svećenika: drvarski župnik vlč. Davor Klečina, banjolučki župnik i dekan preč. Žarko Vladislav Ošap, župnik župe Blaženoga Ivana Merza u Budžaku i dijecezanski postulator vlč. Zlatko Matić, župnik u Podmilačju fra Filip Karadža, ravnatelj Katoličkog školskog centra u Bihaću i upravitelj župe Zavalje vlč. Marko Crnjak, župni vikar u Bihaću fra Ivan Lovrić te fra Petar Žagar iz Franjevačkog samostana u Krnjeuši, prenosi TABB.

Na obilježavanje obljetnice pristiglo je 70-ak vjernika iz različitih krajeva Banjolučke biskupije, najvećim dijelom iz Bihaća i Jajca, mjesta u kojem je rođen sluga Božji vlč. Krešimir Barišić, te iz jajačkoga kraja. Obilježavanju su se pridružili i članovi Počasnoga bleiburškog voda, koji su kod križa položili vijenac i zapalili svijeće.

Propovijed je biskup započeo pitanjem: „Zašto dolazimo u Krnjeušu?“ Naglasio je kako se vjernici ne okupljaju tek oko spomenika ili jedne povijesne tragedije, nego prije svega oko Kristova oltara. „Ne okupljamo se oko smrti, nego oko Onoga koji je pobijedio smrt“, poručio je mons. Majić, ističući kako Krnjeuša nije samo mjesto sjećanja, nego i mjesto molitve.

Kršćansko se sjećanje, naglasio je, razlikuje od načina na koji svijet često pamti povijest. Povijest se može koristiti za optuživanje, podjele ili opravdavanje, dok Crkva pamti kako bi molila. Zato se imena krnjeuških žrtava izgovaraju pred Bogom ne samo kao povijesni podatci, nego kao imena konkretnih ljudi čiji život danas promatramo u svjetlu vjere u uskrsnuće.

Budući da se toga dana slavila svetkovina Svetoga Lovre, đakona i mučenika, biskup je njegovo svjedočanstvo povezao s krnjeuškim stradanjem. Podsjetio je na drevnu predaju prema kojoj je od Svetoga Lovre bilo zatraženo da preda crkveno blago. Lovro je tada pred progonitelje doveo siromahe, bolesne, nemoćne i potrebite, pokazujući da su upravo oni pravo blago Crkve.

U toj je slici biskup pronašao snažnu poruku i za Krnjeušu. Pravo blago Crkve nisu njezini zidovi, imovina i ono što se može posjedovati, nego čovjek stvoren na sliku Božju. „Čovjek je blago Crkve jer je čovjek Kristov“, naglasio je.

U tom je svjetlu govorio o ljudima koji su nekoć činili krnjeušku župnu zajednicu – o očevima i majkama, djeci i starcima, ljudima koji su radili, molili, odgajali djecu i sudjelovali u životu svoje župe. „Evo blaga Krnjeuške Crkve! Evo onih koje je sam Bog ovdje posadio. Evo ljudi koji su pripadali Kristu i svoju vjernost potvrdili vlastitom krvlju“, kazao je biskup.

Govoreći o Svetom Lovri, podsjetio je na predaju o njegovu susretu s papom Sikstom II., kojega su vodili prema pogubljenju. Lovro ga je, prema toj predaji, upitao: „Gdje ideš, dragi oče, bez svoga sina?“ U tim je riječima biskup prepoznao izraz duboke vjernosti pastiru, ali i sliku koja se može povezati s događajima u Krnjeuši.

„Pastir ide prvi. Đakon ga slijedi“, rekao je biskup, povezujući tu sliku sa župnikom Krešimirom Barišićem i trojicom mladića koji su svoj život usmjerili prema svećeništvu. „U Krnjeuši nije ubijen samo župnik, nego i mladići koji su svoj život vezali uz Krista i pripremali se za svećeništvo.“

Biskup se u propovijedi osvrnuo i na požar u kojem je stradala krnjeuška crkva i u kojem je izgorjelo tijelo župnika Barišića. Povezujući taj događaj s mučeništvom Svetoga Lovre, koji je prema predaji također podnio mučeništvo u vatri, istaknuo je da između tih povijesnih događaja postoje različite okolnosti, ali i snažna poveznica: zlo može uništiti tijelo i materijalne znakove vjere, ali ne može uništiti Krista u ljudskom srcu. „Vatra može spaliti tijelo. Može uništiti zid. Može pretvoriti drvo u pepeo. Ali ne može spaliti Krista u srcu vjernika. Može nestati crkvena građevina, ali Crkva ne nestaje; može biti srušen oltar, ali se žrtva nastavlja prinositi; mogu biti ubijeni vjernici, ali njihova vjera ne umire s njima“, rekao je biskup Željko.

Posebno važan dio biskupove poruke odnosio se na pitanje što krnjeuški mučenici govore današnjim vjernicima. Oni, naglasio je, ne pozivaju na život u prošlosti, ali ni na zaborav. Ne pozivaju na mržnju, nego na vjernost. „Njih se pokušalo odvojiti od Krista silom. Nas se od Krista često pokušava udaljiti ravnodušnošću“, kazao je biskup.

Stoga je pozvao okupljene da mučeničko svjedočanstvo ne promatraju samo kao razlog za divljenje, nego kao poziv na svakodnevno nasljedovanje Krista – kroz molitvu, sudjelovanje na sv. Misi, ispovijed, poštenje, ljubav prema obitelji, praštanje i vjernost vlastitom pozivu: „Naši mučenici ne pozivaju nas prije svega na divljenje. Pozivaju nas na nasljedovanje“, zaključio je biskup Majić.

Ova obljetnica ponovno je pokazala kako mjesto nekadašnje župne zajednice nije samo mjesto bolnog sjećanja. Ono je mjesto molitve i nade, mjesto na kojem se pred Bogom izgovaraju imena onih koji su stradali, ali i mjesto na kojem današnji vjernici mogu obnoviti vlastitu vjernost Kristu.

Spomen na Slugu Božjega Krešimira Barišića, trojicu sjemeništaraca i 278 krnjeuških vjernika nastavlja živjeti upravo u toj vjeri – da smrt nema posljednju riječ te da se svjedočanstvo onih koji su ostali vjerni Kristu ne završava njihovom smrću.

Podsjetimo, po izbijanju četničkog ustanka u zapadnoj Bosni i istočnoj Lici na udaru ustanika se našla i župa Krnjeuša, između Bihaća i Bosanskog Petrovca. Pogrom u Krnjeuši dogodio se 9. i 10. kolovoza 1941. kada je zapaljena cijela župa koju je činilo 20-ak sela i zaselaka, uključujući župnu crkvu i kuću.

Točan broj ubijenih stanovnika Hrvata nikad se nije utvrđen. Istraživanjima se došlo do preliminarne brojke od 240 ubijenih nedužnih civilnih osoba hrvatske nacionalnosti, od toga 72 žene i 49 djece do 12 godina starosti. Brojka od 240 osoba – koja nije konačna – odnosi se na uži dio župe i ne obuhvaća predjele koji su najviše stradali: južni dio župe oko Kulen Vakufa i Vrtoča s pripadajućim selima. Također, brojka ne obuhvaća poginule domobrane.

Među ubijenima je i krnjeuški župnik don Krešimir Barišić, zajedno s trojicom mladih sjemeništaraca, pripravnika za svećeničko zvanje, koji su zvjerski mučeni, ubijeni i bačeni u goruću župnu crkvu. Župa Krnjeuša je u kolovozu 1941. u potpunosti uništena tako da danas nema nikakva vidljiva traga njezina postojanja, osim devastiranog groblja Križ koje je uređeno i ograđeno prosljednjih godina. Žrtve pokolja u Krnjeuši nisu dostojno ni kršćanski pokopane na groblju nego su njihove kosti razasute po brojnim vrtačama i jamama toga dijela Podgrmečja.

J.M., KT