Okupljeni svećenici, njih 25, zajedno s biskupom banjolučkim mons. Franjom Komaricom i pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom, započeli su svoj duhovno - pastoralni susret s klanjanjem u katedrali kojeg je predvodio organizator rekolekcija vlč. Žarko Vladislav Ošap te pristupanjem sakramentu svete ispovijedi.

Nakon kratkoga predaha uz osvježenje uslijedilo je predavanje na temu: Razlikovanje duhova u Bibliji kojega je održao vlč. dr. Dubravko Turalija, profesor Svetog Pisma SZ na KBF-u u Sarajevu. Kako se nalazimo u tjednu pred svetkovinu Duhova ili Pedesetnicu, predavač je i započeo s tumačenjem Pedesetnicu u židovstvu. Dok ulazimo u njezin „osin" poput apostola i učenika razabiremo što to Duhovi donose, što dovikuju, crkvi i svećenicima - kako kaže knjiga Otkrivenja. Dakle, blagdan Pedesetnice prvi je blagdan poslije Pesaha ili Pashe. I dok Pesah prizivlje sjećanja na izlazak iz Egipta, Pedesetnica, između ostalog prisjeća na savez sklopljen na Sinaju. I Savez na Sinaju aludira na viku, potres, vatru, duh koji ispunja prostor i dim koji veže nebo sa zemljom. Slični se prizori ponavljaju i na Duhove: iznenadan šum, huka koja ispunja prostor i plameni jezici koji povezuju nebesko sa zemaljskim.

Međutim, treba dobro razabirati duhove i šumove i potrese i viku. Ima ih puno, ima ih različitih ima ih koji slave i blagoslivlju, ali ima i onih koji čine suprotno.

Dok Duh Sveti na brdu Sinaju i u Jeruzalemu grmi, trese ali ne ruši nego izgrađuje, blagoslivlja i unaprjeđuje, čovjekove potrese koji izazivaju nemire i razaranje izaziva Satan i Biblija ga uvijek spominje u tome kontekstu.

Imamo dakle, potrese koji ispunjaju, sliježu našu nutrinu, ali imamo i potrese koji nas raskopavaju, razaraju ... i takve, kao i kod prirodnih potresa, možemo svrstati na razorne, teže i blaže.

Na primjerima i osobama iz Biblije predavač je zorno prikazao snagu Božjega duha u životu čovjeka koji ga uvijek hrabri, pridiže, uzgrađuje i Zloga duha koji potresa, uništava i razara.

Prvi potres koji je pomutio duhove u SP tiče se vrača Balaama (Bileama) iz Knjige Brojeva 21-22- 23. Balaam je moapski vrač i živi u vremenu kada Hebreji kroz pustinju Sin stižu na jug Moaba kako bi preko njegova teritorija dospjeli do obećane zemlje. Vrač je služio mjesnome kralju Balaku. Kralj Balak kada je vidio kako se silna svjetina sliježe u pustinju pozove vrača Balaama da s planine prokune i odvrati Izrael od moapske zemlje. Balaam pristaje. Driješi i tovari magaricu, sjeda na nju, ali magarica se ukipila i ne mrda. Balamm želi na put, ali magarica neće. On sikće na nju i tuče je, ali ona ne miče ... Za nozdrve je i s mačem kaže SP latio Satan, koji se predstavlja kao anđeo Jahvin.

Svećenik, poput vrača Balaama, u životu Crkve često gura nešto što bi se samo po sebi trebalo kretati i kotrljati. Ali rijetko se pitamo - ali kritički i ispravno - zašto ta naša magarica ne mrda? I treba li forsirati nešto što samo po sebi zastaje.

U Brojevima 21 pomiješali su se duhovi. Satan se predstavlja kao anđeo Jahvin, ali taj duh ne izgrađuje, nego potresa i uznemiruje: prvo je nagovorio vrača da ide, a sada mu usporava put i odvraća ga, koleba ga, predomišlja, dvoumi i preznojava ...

I Balaam odustaje od puta. Ali čim je odustao, Satan je ponovno u igri. Sada ga nagovara da krene: Pođi - reče mu - vidjet ćeš kralja, dobit ćeš nagradu, priznanje ... propuštaš veliku priliku ... i Balaam skače na noge i ravno kralju Balaku (usp. Br 22).

Ali kada se popeo na goru, Balaam umjesto da proklinje on ... blagoslivlja.

E sada se kralj Balak iskaljuje na vrača Balaama. Kaže mu: - Gade jedan pokvareni - ovo je sve tvoje maslo.

Dok je kralj Balak zbunjen mi smo oduševljeni jer mislimo kako Balaam radi za Božji narod i Jahvu, ali Satan preko Balaama otkriva svoju još podmukliju strategiju: vrač posvećuje Moapske djevice božici razuzdanosti Ašeri i tako ih pomazane i polugole podvodi hebrejskim vojnicima.

Hebreji s njima ne samo da bludniče nego hule i čine svetogrđe.

Kada je Mojsije spoznao što se to događa u hebrejskome taboru podigne veliki ustanak u naizgled gostoljubivoj zemlji.

Zapovijeda da se na smrt kazne kralj Balak i vrač Balaam zbog zla koje su nanijeli Hebrejima. Tako Balaam završava tragično svoj život i Br 31.

Vidite, imamo Mojsija koji slijedi pravi Duh Jahvin. I Jahvin Duh potresa, prijeti, ali izgrađuje i vodi zajednicu naprijed ... zli duh Satanov usteže, usporava, koleba, ali i dokrajčuje, upropašćuje i ovako vam je u cijeloj Bibliji i Staroga i Novoga zavjeta.

Zli duh, Satan potresa s Balaamom, ali ne da ga izgradi nego da uništi. Balama tragično pogiba.

To Satan čini. Igra se s čovjekom, ali ne kako bi se zabavio nego kako bi ga dokrajčio, uništio.

Ali sustav mu je toliko perfidan da neki teolozi i danas misle da je vrač Balaam pozitivna ličnost u Bibliji jer je blagoslovio Izrael.

Bog je, naime, blagoslovio Izrael ne Balaam. Balaam je završio tragično.

Ali i to u čovjeku stvara Satan: do te mjere može instrumentalizirati čovjeka da ovaj misli kako dobro čini i sebi i drugima, a zapravo sve što čini dokrajčuje i uništava.

Zato je u svećeničkoj službi nužno raspoznavati duhove: jer ako se pobrkaju, jao si ga nama.

Zbog toga u ispovijesti vjere i kažemo: - Odričemo se svega sjaja njegova, svega zavođenja njegova i svih djela njegovih.

E sada, baš kao i u potresa tako i u duhovnome životu pitamo se ima li Crkva kakav žiroskop koji bi mogao rasuditi Balaamove duhove.

Ima. Kolebanjeje prvi znak da smo na trusnoj ledini. Što više kolebanja to više rizika, što više kolebanje to više neodlučnosti, što više neodlučnosti to opasniji duh.

Zato idemo na konačno rješenje ovoga problema. Idemo preduhitriti svoja uznemiravanja, kolebanja i pogrešne duhove.

Idemo se riješiti kolebljivosti: to znači: jasni stavovi, nepomućen razum.

Ja sam svećenik Božji i učenik Isusov i želim biti ne samo svećenik i učenik, nego dobar svećenik i dobar učenik.

Ne želim samo biti dobar nego i vrijedan svećenik i učenik.

Ne želim biti ne samo dobar, nego i vjeran i vrijedan i svet svećenik i svet učenik.

Želim biti čovjek Božji, svetac Božji.

Sada kada znamo tko smo, što smo i što želimo primjenjujemo to na svakodnevni život.

Drugim riječima, u svoj životni procesor ugrađujemo žiroskop, antivirus i zaštitu.

Tako, kada kolebanje dođe, detektor ga primjećuje i locira i sada primjenjujemo svoje instrumente: Je li se moja misao, nakana ili odluka kosi s dobrim Isusovim učenikom, Božjim svećenikom, Božjim svecem i čovjekom Crkve. I tada bi sve trebalo biti kristalno jasno!

Za pomoć oko razlikovanja duhova predavač nam je približio biblijske likove: kralja Šaula, kralja Davida i njegovu obitelj i kralja Salomona te patnika Joba.

Na primjeru Davidova javnoga priznanja grijeha i pokajanja učimo: Nikada ne opravdavati svoje krive poteze,spoznati snagu grijeha, spoznati njegov hodogram i nakanu, priznati svoje pogrješke i za njih, se ako treba, i javno ... pred svima pokajati.Izići pred svoj kler, pred svoju braću, pred svoje vjernike i reći: istina je ... pogriješio sam, zgriješio sam, oprostite mi!

Od kralj Salomon, koji je bio čovjek mudrosti, učimo kao sve to kratko traje ako ne ustrajemo služiti Bogu i dadnemo se od zloduha zavesti.

Kada Isus govori o slanju Duha Svetoga, onda upravo aludira na Salomonov sindrom kratkotrajnosti.

Da bi se Duh Sveti razvijao i trajno djelovao u čovjeku Iv 16 donosi 3 ključna načela:

1. Spoznati grijeh

2. Spoznati pravednost

3. Spoznati sud

Prvo načelo je načelo prošlosti: Isus poručuje apostolima: zahvaljujući Duhu Svetomu pratit ćete svoje čine kroz ispit savjesti i spoznavat ćete što je grijeh. Čovjek nije savršeno biće Božje, nego biće koje griješi, ali se usavršuje kajanjem za svoje krive čine i grijehe.

Ono što prvo načelo Duha poručuje jest: redovit ispit savjesti. Bez redovitoga ispita savjesti ne razabire se i ne spoznaje se što je grijeh, a što pravednost.

Bez ispita savjesti zli vrač može biti sveti prorok.

Tek kada smo spoznali svoje krivice, kada smo se pokajali i kada smo ih sakramentom odstranili na svjetlo dolazi drugo načelo Duha, a to je pravednost.

Pravednost je istina sadašnjeg trenutka: to Isus potvrđuje rečenicom: pravednost je da ja odlazim k Ocu. Apostoli više ne vjeruju - sada znaju da Isus odlazi u nebo.

Isus je neprestano govorio svojim učenicima da je od Oca i da odlazi Ocu, ali u tu istinu ili pravednost kako on kaže apostoli nisu vjerovali.

Apostoli su prihvaćali Isusa kao proroka, ali nikako kao Mesiju. I tek kada je apostolima eliminiran ovaj propust i grijeh što nisu uzvjerovali, tek tada su dokučili istinu, odn. pravednost. Ta Božanska prelijepa i mekana duša - kojoj je vrlo slična duša našega Sveca Leopolda Bogdana Mandića - uvijek je uz svoje svećenike, svoje učenike i grješnike.

Konačno kada je odstranjen grijeh i kada se živi istina SADA I OVDJE nastupa treće načelo Duha Svetoga, a to je izvanvremenski sud.

Sud da je vladar grijeha osuđen. Drugim riječima da je obescijenjena moć tužitelja, ali ne i zavodnika - jer to će biti konačni sud u budućnosti...

Tek u načelima Duha Svetoga: spoznaji grijeha, spoznaji Kristove istine i spoznaji obescjenjenja vječnog čovjekova tužitelja, vjernik diše punim plućima jer nad njime bdije duh slobode.

U molitvi Očenaša imamo trajno oružje u borbi protiv zla i Zloga kako bi zadržali slobodu duha za Boga. Da bi Očenaš bio trajno naše oružje, Duh Sveti na sam dan Pedesetnice utemeljuje četiri pravila Crve i to čitamo u Djelima apostolskim:

Prvo pravilo je slušanje riječi Božje. Bez Božje riječi nema vjerniku života.

Prvo pravilo je dakle pravilo Marije: slušati, sjesti, kleknuti, gledati, promatrati Isusa.

Drugo pravilo je zajedništvo. Duh Sveti je simbol i zaštitnik zajedništva.

Vidjeli smo Satan ili zao duh je onaj koji trga zajedništvo između Boga i ljudi. Zbog toga svećenik prije svega treba biti u vrlo jakoj sprezi sa svojim Gospodinom Isusom. Ako je u sprezi s Isusom ovo međuljudsko zajedništvo ostvaruje se samo po sebi.

Treće pravilo je Sveta euharistija. Euharistija je blagovanje Tijela Kristova i Krvi Kristove.

Tu se mi rješavamo svih kleveta koje nam satan stavlja na teret. Euharistijom postajemo očišćeni i vidljivo i nevidljivo i djeca smo Božja, neporočna i čista i za Boga i za anđele i za dubine i za visine i za dobre i za zle duhove.

Konačno, četvrto pravilo Duha je osobna molitva. Bez osobne molitve čovjek gubi savjest, podivlja, usili se. Osobna molitva je meditacija nad sobom i svojim životom: „Što sam učinio?"... i „jesam li dobro učinio?"

Molitva propitkuje: „Koga sam obradovao“, „koga ražalostio“, „koga sam pohvalio“, „koga uvrijedio?" Osobna molitva ispituje: „Jesam li pretjerao u šalama, provokacijama, vrijeđanjima?“ Osobna molitva prekorava lakomost, sebeljublje, ljubomoru, zavist, mržnju, sklonost taktiziranju u Crkvi. Tek na Duhove, apostoli su razumjeli zbog čega im je Isus govorio: „Ako ja ne odem, Branitelj, tj. Duh Sveti, neće doći.

Jer da nije Duha Božjega apostoli bi se vraćali na staro, ali ovako s Duhom Očenaš u nama može ostati trajan, Euharistija u nama može biti trajna, a naša vjera postojana i neprolazna kako pred Bogom tako i pred ljudima – završio je svoje divno predavanje prof. Turalija.

Nakon predavanja i pitanja koje su svećenici uputili i naši biskupi, organizator rekolekcija vlč. Ošap, na kraju je zahvalio predavaču i najavio da sredinom lipnja hodočastimo u Gospino svetište Komušinu u kojem ćemo imati našu rekolekciju u nadi da će nam je predvoditi naš kardinal Vinko Puljić, prenosi KTA.

J.Vr.,KT