Susret, koji se održava od 2008., organizirao je Biskupski ordinarijat Mostar u suradnji s Teološko-katehetskim institutom Sveučilišta u Mostaru, a tema je bila Gdje je očaj, da donosim nadu, koja se nadovezuje na obilježavanje 800. obljetnice smrti Sv. Franje Asiškoga te na Jubilejsku godinu 2025., čije je geslo Hodočasnici nade.

Na susretu je, uz mostarsko-duvanjskog biskupa mons. Petra Palića, sudjelovao velik broj svećenika koji djeluju u pastoralnoj službi na području dviju biskupija, javlja CNAK.

Na početku susreta nazočne je pozdravio je generalni vikar don Nikola Menalo, a nakon uvodne molitve uime organizatora obratio im se predstojnik Teološko-katehetskog instituta fra Ivan Ivanda. On je na početku susreta podsjetio svećenike na važnost međusobnog zajedništva i bratske povezanosti u svećeničkoj službi. Istaknuo je kako su svećenici duhovno povezani i pozvani međusobno se podupirati, čuvajući se individualizma i izolacije koji predstavljaju izazov u suvremenom društvu.

Prvo predavanje održao je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, na temu Sv. Franjo Asiški, učitelj nesebičnosti.

Govoreći o primjeru svetih ljudi, fra Jozo je kazao kako se može reći da Sv. Franjo Asiški na poseban način privlači ljude; ne mole mu se ali ga slijede; mnogi ga slijede upravo zbog autentičnosti njegova života, a autentičnost uvijek snažno privlači. „Franjo je naučio dijeliti s drugima i ostaviti nešto i za druge, a ne samo za sebe. Prije njega svetost se često prikazivala kao stroga i gotovo nedostižna. Nakon Franje svetost se počinje živjeti na ljudskiji način – radosno, jednostavno i moguće.

On je bio čovjek Crkve i učinio ju je mjestom susreta. Želio je obnoviti Crkvu iznutra. U njegovo vrijeme Crkva je bila institucionalno snažna: posjedovala je veliku imovinu, imala snažnu političku ulogu, a papinstvo je bilo važna europska sila. Međutim, to ju je dijelom udaljilo od siromašnog i evanđeoskog ideala. Mnogi su vjernici osjećali nelagodu zbog tolikog bogatstva. Tako je bilo u mnogim razdobljima povijesti. Franjo je zato ponovno pokazao put evanđeoskog siromaštva i jednostavnog života. Njegov primjer bio je snažan i privlačan“, istaknuo je provincijal.

Dotaknuo se nadalje različitih svetaca koji su u povijesti Crkve dali poseban doprinos. „Bez Svetog Augustina Crkva bi izgubila dubinu, bez Svetog Benedikta izgubila bi kontinuitet, bez Bernarda bi zaboravila mistiku…, a bez sv. Franje izgubila bi srce. Sveti Franjo Asiški Crkvi je pokazao kako živjeti Evanđelje kao život, a ne samo kao nauk. On je proširio bratstvo na cijelo stvorenje. Za njega pitanje svetosti nije bilo samo teorijsko ili teološko pitanje, nego pitanje života: kako živjeti Evanđelje i kako biti brat“, naglasio je fra Jozo.

Nadalje se osvrnuo na podjelu u Crkvi ističući kako su pojedine duhovnosti u Crkvi vezane uz određene utemeljitelje: isusovci uz Sv. Ignacija, dominikanci uz Sv. Dominika, franjevci uz Sv. Franju. „No svi su ti svetci dar Crkvi kako bi nas učili kako živjeti i kako razumjeti život. Tako nam u duhovnosti izgleda ostaju uskraćene širine. Na kraju, smisao puta svakoga svetca jest pomoći nam odgovoriti na pitanje kako živjeti i kako sačuvati čežnju za svetim. Kod Svetog Franje to su nenavezanost, nesebičnost i solidarnost s onima koji su odbačeni. On je želio dijeliti život s onima koji su nesigurni, siromašni i odbačeni“, kazao je fra Jozo zaključujući kako biti solidaran znači biti uz druge sada i ovdje.

Drugo predavanje naslovljeno Radost malenosti – Franjina alternativa logici moći održao je mons. Palić. Polazeći od evanđeoskih riječi: “Ako tko želi biti prvi, neka bude posljednji od sviju i svima poslužitelj” (Mk 9,35), biskup je istaknuo kako kršćanstvo nudi drugačiju logiku od one koja dominira suvremenim društvom. Dok svijet cijeni uspjeh, utjecaj i kontrolu, Evanđelje uzdiže služenje, poniznost i spremnost na darivanje vlastitog života.

„U kršćanstvu se snaga često objavljuje u slabosti, a veličina u malenosti“, naglasio je biskup Petar, dodajući da svećenička služba nije prvenstveno pitanje moći, nego služenja Božjem narodu.

Upozorio kako se logika moći može pojaviti ne samo u politici ili društvu nego i u religijskom životu. Ona se očituje kroz želju za kontrolom, potrebu za priznanjem i strah od gubitka utjecaja.

U crkvenom kontekstu to se, prema njegovim riječima, ponekad pokazuje kroz klerikalizam, shvaćanje službe kao privilegiranog statusa, a ne kao poslanja služenja.

Biskup je istaknuo kako se vrijednost pastoralnog rada ne smije mjeriti samo brojevima, projektima ili vidljivim uspjehom. „Crkva nije organizacija koja proizvodi rezultate, nego zajednica koja živi Evanđelje“, rekao je.

Kao snažan odgovor na logiku moći biskup je predstavio primjer Franje Asiškoga, koji je, kako je istaknuo, Evanđelje shvatio doslovno i odlučio živjeti u potpunoj malenosti.

Posebno je podsjetio na ključne trenutke Franjina obraćenja - susret s gubavcem, odricanje od očevog bogatstva i izbor života bez posjedovanja. Upravo u toj radikalnoj jednostavnosti Franjo je, rekao je biskup, otkrio duboku radost.

Istaknuo je kako Franjina malenost nije značila pasivnost, nego drugačiji način djelovanja. Kao primjer naveo je Franjin susret s muslimanskim sultanom tijekom križarskih ratova, kada je svetac bez političke ili vojne moći svjedočio Evanđelje kroz susret i dijalog. „To je evangelizacija bez dominacije, svjedočanstvo koje polazi od poštovanja i susreta“, kazao je.

U završnom dijelu predavanja biskup Palić osvrnuo se i na izazove suvremenog pastorala. Svećenici se, upozorio je, često suočavaju s pritiskom uspjeha, brojeva i organizacijskih očekivanja.

„Pastoral nije upravljanje religijskom institucijom. Pastoral je življenje Evanđelja“, istaknuo je.

Govoreći o kontekstu Mostarsko-duvanjska biskupije, podsjetio je na složenu povijest odnosa između dijecezanskog klera i franjevaca, naglasivši kako franjevačka duhovnost može biti put prema većem povjerenju i jedinstvu.

Na kraju je poručio kako Crkva svoju snagu ne crpi iz društvenog prestiža ili struktura moći, nego iz vjernosti Evanđelju. „Crkvi ne treba više moći, nego više Evanđelja“, rekao je, dodajući da „radost malenosti dolazi iz spoznaje da Crkvu ne nosimo mi, nego Krist“.

„Kada to doista povjerujemo, naše služenje postaje slobodnije, jednostavnije i radosnije“, zaključio je mostarsko-duvanjski biskup.

Nakon izlaganja sudionici su imali priliku postavljati pitanja i sudjelovati u raspravi o predstavljenim temama.

Susret je zaključen zajedničkom molitvom i objedom.

J.M., KT