Susret je otvoren molitvom Trećega časa. Nakon molitve i pozdrava generalnoga vikara don Nikole Menala uslijedio je nagovor biskupa mons. Petra Palića na temu Gdje smo kao prezbiterij? Poziv na rast, zrelost i otvorenost novome. Na početku obraćanja biskup Petar uputio je svećenicima riječi zahvalnosti za njihovo svakodnevno služenje narodu, ali i snažan poziv na preispitivanje duhovnoga i bratskoga stanja prezbiterija.

“Gdje smo kao prezbiterij?”, bilo je središnje pitanje biskupova obraćanja. Naglasio je kako nije riječ samo o brojkama i službama, nego o duhovnom stanju, međusobnim odnosima i posvećenosti poslanju. Upozorio je na opasnost individualizma, rutine i izoliranoga pastorala, ističući potrebu za istinskim zajedništvom. Mons. Palić je okupljene svećenike potaknuo na duhovni rast, izlazak iz navika, obnovu molitvenoga života i hrabriji pastoralni pristup. Upozorio je na opasnost rutine koja guši gorljivost, pozvavši na konkretnu obnovu svakodnevnih duhovnih praksi.

U svojoj poruci istaknuo je i važnost zrelosti, odnosno preuzimanja osobne odgovornosti bez prebacivanja krivnje na sustave ili strukture. “Ne smijemo biti nostalgičari prošlosti, nego proroci sadašnjosti”, poručio je biskup u svom obraćanju, prenosi CNAK.

Poseban naglasak stavljen je na otvorenost Duhu Svetome i izazovima novoga vremena od digitalne evangelizacije, preko pastorala mladih i obitelji, do otvorenosti prema ranjenima, razočaranima i marginaliziranima. Crkva, kako je naglasio biskup, mora biti most, osobito u sredinama obilježenim povijesnim i etničkim podjelama.

Na kraju je okupljene pozvao na bratsko zajedništvo i veću međusobnu blizinu. “Ne puštajmo da netko klone, a da nitko ne primijeti”, rekao je, pozivajući na obnovu povjerenja i brige jednih za druge.

Zatim je vlč. dr. sc. Ljubo Zadrić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i profesor dogmatske teologije na KBF-u u Sarajevu, održao predavanje Svećenik između nostalgije i proroštva – kako se mijenjati a ostati vjeran? Naglasak predavanja bio je na suodnosu prezbitera i prezbiterija, sa zaključkom da uloga prezbitera, tj. svećenika, dolazi do punoga značenja tek kad se ona ugradi u prezbiterij, tj. zajedništvo, što na kraju znači u Crkvu.

“Na spomen Crkve, gotovo u pravilu razmišljamo i govorimo o njezinim strukturama, a veoma malo ili gotovo nikako o njezinu životu (…) Ne zaboravimo, Crkva nije samo aparat organiziran u nizu struktura, nego i zajedništvo“, naglasio je vlč. Zadrić.

Osvrnuo se i na zreli razvoj svećeničkog identiteta kojem je uvjet biti „komunionalan čovjek“. „Potrebno je vlastiti svećenički identitet razvijati unutar prezbiterija kojemu se pripada. Ovakav pristup podrazumijeva 'život na dva pogona': na osobni i na pogon prezbiterija. A zajedništvo, suradnja i susreti služe prilagođavanju ovih dvaju pogona jedan drugomu. Pa zaključno tvrdimo kako upravo u životu prezbiterija – koji je i struktura i zajedništvo – trebamo otkriti pravu Crkvu koja je 'postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvi'“, kazao je, uz ostalo, vlč. Zadrić.

Nakon kratke stanke uslijedila su izlaganja predstavnika pojedinih dekanata nakon održanih dekanatskih sastanaka na kojima su svećenici u pojedinom dekanatu kroz promišljanja i razgovor trebali sažeto odgovoriti na sljedeća pitanja: Gdje osjećamo da smo kao svećenici u sukobu između poziva i stvarnosti? Što bismo kao dekanat/župa mogli promijeniti u pastoralnom stilu? i Koji znakovi Duha su se pojavili u protekloj godini, unatoč izazovima? Nakon izlaganja predstavnika dekanata uslijedila je rasprava s ciljem kako bi se na osnovi biskupova nagovora, izlaganja prof. Zadrića i prijedloga iznjedrenih u dekanatima iznesene ideje što bolje mogle primijeniti u pastoralnoj praksi.

J.M., KT