Homilija kardinala Bozanića na 18. obljetnicu smrti kardinala Kuharića


Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 11. ožujka 2020. godine u zagrebačkoj je katedrali predvodio misu na 18. obljetnicu smrti sluge Božjega zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića.

Kardinal Bozanić predvodio misu na 18. obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića

Kardinal Bozanić predvodio misu na 18. obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića

Draga braćo i sestre!

1. Ljudski je život u puno opisa predstavljen kao putovanje. Često ga i mi lako doživljavamo takvim, napose u korizmenom vremenu, usmjerenom prema slavlju Kristove pobjede nad grijehom i smrću, kojom nam je darovao vječni život. Baš zbog toga, vjerujem da smo se, slušajući Evanđelje, lako pronašli u zajedništvu s apostolima kojima Isus govori putujući prema Jeruzalemu.

Premda to za korizmu, u kojoj se odmiče sjaj i traži bitno, može djelovati neobično, ali u današnjem je Evanđelju u središtu slava. Ta se tema ocrtava u trima dijelovima koji nam pomažu ući u Kristovo otajstvo i prepoznavati ga u svome vjerničkom životu. Isus najprije naviješta svoju slavu, a to je slava križa. Zatim susrećemo učenike koji svojim stavom pokazuju da ne razumiju Kristovo poslanje i njegovu slavu, a to je nerazumijevanje pojačano u trećem dijelu, u kojemu Isus tumači razliku i sučeljenost između vladanja i služenja, između zemaljske i Njegove slave.

U ljudskome biću živi težnja za prepoznavanjem i za priznanjem, počevši od temeljnoga prihvaćanja postojanja. Na početku čovjekova života nalazi se Bog, Njegova slava. A sam Bog je slava. U njemu živi uzajamna ljubav, uzajamno prepoznavanje triju Osoba. U tom smislu i mi ljudi možemo prepoznati svoju istinsku slavu. Stari su s pravom govorili da je „živi čovjek (vivens homo) Božja slava“ (sv. Irenej Lionski).

2. Isus nas želi izliječiti od sljepoće u kojoj ne vidimo da je naša istinska slava u Bogu te nas od mučnoga lutanja nastoji vratiti u svoju radost. Vraća nas na put preporoda, na put slobode i Božje novosti. Pritom upozorava da smo izloženi ispraznostima, nazvanima »slavom«, koje se hrane ohološću i sebičnošću, iskorištavanjem drugih, vladanjem, oduzimanjem dostojanstva i u konačnici vode u gorčinu umiranja.

Nasuprot tomu, Božja slava, slava Sina Čovječjega jest: služenje, svakidašnje darivanje, pomoć bližnjima. To je slava križa, čudesna snaga koja mijenja tugu u radost, prazninu u puninu. Između tih dvaju poimanja slave odigrava se sva povijest ljudskoga roda i sva drama svijeta.

Pripremajući učenike za susret sa svojom mukom i smrću te za poslanje u Crkvi Isus je bio svjestan da će i apostoli i mi, njegova Crkva u sadašnjemu vremenu, stajati u istome procijepu, pred istim ponudama, putovima i dvojbama. Učenici koji ne shvaćaju pokazatelji su ljudske nestalnosti, ali su nam i utjeha. Njihova očekivanja, njihovi padovi i dozrijevanje i nama su ohrabrenje da ne posustanemo, nego molimo milost da sebe i svijet gledamo u Božjoj prisutnosti, Božjim očima.

3. Spominjući se danas osamnaeste obljetnice smrti kardinala Franje Kuharića, slobodno možemo reći da je živeći s nama na zemlji nastojao da se svaki čovjek otvori Božjemu pogledu i milosti Božje slave.

Osjećam prikladnim u našoj pripremi za Susret hrvatske katoličke mladeži, koji je pred nama za dva mjeseca ovdje u Zagrebu, istaknuti nekoliko naglasaka iz duhovne baštine kardinala Kuharića.

On je, potaknut najavom slavlja prvoga Svjetskog dana mladih, na početku korizme 1985. (24. veljače, na Prvu korizmenu nedjelju), objavio poslanicu pod naslovom: Kako je lijep čist naraštaj, s nakanom da to bude jedna vrsta razgovora s tadašnjim mladićima i djevojkama, kako s vjernicima, tako i s onima koji ne vjeruju. Svima, a naročito mladima, u ovome vremenu priprave preporučujem čitanje toga teksta, nastalog prije trideset i pet godina, da bismo lakše uočili poveznice s prošlim desetljećima, koja su važna i za sadašnji hod Crkve. Vođeni Kardinalovim mislima lakše ulazimo u duh onoga vremena i vidimo sličnosti s okolnostima u kojima mi danas živimo.

To je jedan od putova, uz razna ograničenja, da bismo mogli izbliza bolje vidjeti i sam lik nadbiskupa Kuharića, budući da se danas nerijetko susrećemo s dojmovima koje stvaraju razni promicatelji „zemaljske slave“. Oni isti koji su gorljivo osporavali Kardinalova nastojanja i koji su kovali planove često su na tragu riječi iz današnjega prvog čitanja: „Hajde da se urotimo protiv Jeremije, jer svećeniku ne može nestati Zakona, ni mudrome savjeta, ni proroku besjede. Hajde, udarimo ga njegovim jezikom i pazimo budno na svaku riječ njegovu“ (Jr 18, 18).

Uistinu, neprijatelji su budno pazili na svaku njegovu riječ i, kad su ocijenili potrebnim i za sebe opasnim, zbog nje su ga napadali. To, nažalost, nije bio slučaj samo u doba komunističkoga režima, nego i u demokraciji, sve do njegove smrti. On se, poučen primjerom blaženoga Alojzija Stepinca, pouzdao u Gospodina.

A zašto su vrebali na njegove riječi? Zašto je u svakome vremenu tako s Božjim pravednicima? Zbog Božje slave koju naviještaju, zastupaju, svjedoče. Riječi kardinala Franje ni danas nemaju ništa manju težinu, pa od nositelja idolatrije „ljudske slave“ nisu prihvaćene. No, na nama je – snagom Kristova Duha – ići istim putem, unoseći Božji pogled u svoj život i u sav svijet.

4. U svome izravnom obraćanju mladima, iznoseći važna pitanja, kardinal Kuharić piše: „Da li je bolji, pravedniji svijet, svijet istinskog mira ostvariv bez promjene ljudi? Da li je moguća promjena ljudi bez jasnih duhovnih vrijednosti koje imaju objektivnu vrijednost i postaju norma savjesti? Da li je bolji svijet moguć bez istine o čovjeku? Konačno, da li je bolji svijet moguć bez Boga, ili čak protiv Boga?« (Franjo kardinal Kuharić, „Kako je lijep čist naraštaj?“ Razgovor s mladićima i djevojkama – onima koji vjeruju, koji sumnjaju i koji ne vjeruju, Nadbiskupski duhovni stol – Glas Koncila, Zagreb, 1985., str. 15).

Malo dalje nastavlja: „Želio bih, mladi, da se u ovoj korizmi svaki od vas zaustavi pred samim sobom, pred svojom savješću i pred tajnom svog unutarnjeg svijeta. Što je čovjek u sebi? Zar samo biokemijski proces materijalnih elemenata? Zar samo igra kemijskih jednadžbi? Svojom misli čovjek obuhvaća sebe i cijeli svemir; traži istinu svih stvari; ponire u bit svakog bića. Svojom sviješću čovjek se izdiže nad sva stvorenja našega svijeta; savješću razlučuje dobro i zlo; živi ne samo duševnim nego i duhovnim životom; stvaralac je na području znanosti i svih grana umjetnosti. Istina, dobrota, ljepota sadržaji su njegove misli i težnja. Zar je sve to samo učinak materijalnih energija? Zar je to naše neponovljivo „ja“ samo neka biokemijska formula?

Materijalističko poimanje čovjeka isključuje svaku duhovnu, nematerijalnu sastavnicu ljudskoga bića. Materijalizam svih boja smatra da je čovjek samo tjelesnost. To se tumači vama, mladi, kao jedina istina o čovjeku i kao konačni rezultat znanosti. Jednako kao što se niječe Bog tako se niječe i čovjekova duhovna, besmrtna duša« (Isto, str. 17).

5. Snažna su njegova upozorenja na posljedice odbacivanja moralnih načela. Iz toga su i njegovi stavovi protiv pobačaja, kao stvarnosti koja ranjava, udaljuje ljude od ljepote i sreće, bili jasan pokazatelj puta procesa umiranja, za koji kaže: „Nije to uspon kulture nego pad u antikulturu. Žrtva je čovjek!“ (Isto, str. 29).

Kada se danas govori i piše o kardinalu, obično se pristupa selektivno, prešućujući zastupanje tih načela, kao i polazišta koja on vidi kao nužna za dobrobit čovjeka. Kardinal stoga u vedrini vjere poručuje mladima: „Graditi brak na čistoći mladenačke dobi znači graditi na čvrstom temelju. Čista mladost daje jamstvo za vjernost, za neopozivu ljubav i za poštovanje dostojanstva bračnog druga. Čistoća je provjerena etička kvaliteta ljudske osobe u koju se može imati povjerenje. Kako je lijep čist naraštaj! Kako je radosna čista mladost! Kako je vedra čista savjest!“ (Isto, str. 33).

6. Kardinal Kuharić nije zanemario ni vjerničku nedosljednost, sablazni u Crkvi, pri čemu mlade moli da se ne sablažnjavaju zbog svoje braće grešnika, nego da se raduju »zbog tolike braće i sestara koji sjaje pravednošću života« […] »Povijest Crkve ima, doduše, tamnih stranica zbog grešnika i otpadnika. To su rane Crkve u njezinim udovima. Unatoč toga, Crkva je sveta. Ona je vaša Majka; Domovina je vaše duše po darovima koje vam daje: Božju Riječ, sakramente, otajstveno zajedništvo s Kristom i mnogom braćom, put svetosti« (Isto, str. 42).

„Vi, na žalost, imate priliku pročitati i čuti toliko negativnih sudova o Crkvi. Po tim ocjenama ona bi trebala biti u vašem pamćenju samo zaostalost, mrak, neka neprijateljska sila protiv čovjeka. Kad se govori o najodgovornijim predstavnicima Crkve, dopustive su uvrede, klevete pa čak i mržnje. Neka vas to ne zbunjuje. Vi, mladi vjernici i vjernice, i sami iskustveno najbolje znate da vas vjera Crkve uči samo dobru. Uči vas ljubiti Boga i ljude. Crkva to čini uvijek i u svakom sistemu, u svakom narodu, u svakom društvenom uređenju. Odgaja savjesti za istinu i pravednost. Čuli ste sigurno i tvrdnju kako je Crkva velika opasnost za mlade. Neka vas to ne smete! Ono što ste u svojoj Crkvi naučili, bit će korisno za cijeli narod i za cijelo društvo, ako to uistinu živite“ (Isto, str. 42-43). „Ne bojte se, mladi! Crkva se trpljenjem pročišćava, produhovljuje, oslobađa od nanosa materijalističkih utjecaja svijeta. Križ je mjera ljubavi Kristove prema Crkvi i svakom čovjeku“ (Isto, str. 46).

7. Braćo i sestre, kao odjek današnjega Evanđelja čitamo Kardinalove misli, dok piše sljedeće: „Vlast u Crkvi nije vlast gospodovanja nego služenja zajednici istinom i spasenjem. Istina je Božja ponuda koja se prihvaća u vjeri ili odbija u nevjeri, a ne može se mijenjati prema prohtjevima svijeta. Vjera nije moda nego čvrsto, uvjereno pristajanje uz Božju Riječ“ (Isto, str. 50).

Ovih nekoliko misli potiče sve nas da se, poput sluge Božjega Franje Kuharića, zagledani u Krista i u primjer blaženoga Alojzija Stepinca, po zagovoru Presvete Bogorodice Marije, u ovome korizmenom vremenu obnovimo Božjom slavom. Našim mladim vjernicima želimo da se velikodušno odazovu Bogu i otkriju ljepotu u zajedništvu s Isusom. Amen.

KT