Hvar
Sri, 12. Srpanj 2017. 19:46
Prije nekoliko mjeseci, krajem 2016. Veronika i Robert Vidović s Hvara, posvojili su dvije djevojčice iz sirotišta u DR Kongo. Time je ovaj, neobični plemeniti par bajkera, spasio djevojčice od vjerojatne smrti te im darovao novi obiteljski život.
No, vjerujemo da sve zanima isto pitanje – kako su se na Hvaru našle baš male Kongoanke, šestogodišnja Kadiata Daty i dvogodišnja Miranda Mia?! Veronika je pričajući ovu neobičnu ali divnu priču objasnila da kada su ona i suprug uvidjeli kako ne mogu imati djecu, odlučili su se na posvajanje te se prijavili u Hrvatskoj. „Ovdje su, nažalost, zakoni takvi da je posvajanje gotovo pa onemogućeno: s jedne strane stotine djece čeka posvajanje, s druge strane stotine roditelja to čeka, a ne događa se ništa. Mi smo ušli u sustav i već nam se četiri godine nitko nije javio. Kako nismo htjeli previše čekati, a imali smo primjer jedne poznanice iz Splita, odlučili smo posvojiti dvije djevojčice iz DR Kongo“, kazala je Veronika.
Rečeno – učinjeno. Veronika i Robert znali su jedino to da ne žele samo jedno dijete. Postupak je počeo još prije dvije godine, a Kadiata i Miranda na Hvar su stigle prije osam mjeseci. „Mlađa je imala godinu i tri mjeseca i tek je učila prve riječi. Starija je govorila francuski. Radio je Google translate, radile su i ruke i noge i lice – a naročito srce. Naprosto, mi smo se razumjeli, od prvog trena. Ponekad mi se činilo da uči bar 30 riječi dnevno i mislila sam – joj, da mi je taj dječji mozak koji tako brzo usvaja nova znanja! Poslije 10-ak dana počela je sklapati i prve rečenice na hrvatskom. Kadiata je do tada govorila francuski, ali odjednom ga je prestala govoriti. Ostavila je po strani sve što se zvalo prošli život, uključujući i francuski. Tek kad se posve prilagodila, kad su njezina mala glava i sitno srce shvatili da sad ima dom, obitelj, sigurnost, pomalo se vraćao i francuski, često i kao odgovor na pitanje na hrvatskome. Sad kad ima obitelj, počela se otvarati i sad će biti vrijeme da nastavi učiti i francuski, važno je da ga ne zaboravi. Ali, nema ništa na silu“, ispričala je Veronika koja je vidno oduševljena svojim djevojčicama, koje je otrgnula možda i od sigurne smrti u Kongu. Statistike pokazuju da između 60 i 80 % djece iz prepunih domova i sirotišta ne doživi ni četvrtu godinu života. To dovoljno govori koliko djelo ljubavi su učinili Vidovići.
Foto: Ivo Pervan
„One su divne, razigrane, znatiželjne, iznimno druželjubive, pune energije, slatke i preslatke, najslađe na svijetu. One su naprosto bile određene za nas, premda smo ih prvi put vidjeli kad smo došli po njih. Ulazili smo u avion i nije nam bilo jasno da su sad naše, da ih vodimo doma, zauvijek. Ovoj manjoj, čim sam je ugledala, bila sam – mama, a starija je ipak imala dozu straha, što je trajalo cijela dva – tri dana! Čim smo stigli i ušli u kuću, zaletjela se na kauč kao da je tu oduvijek“, reka je ova oduševljena majka.
Na kraju je spomenula i kako su sve reakcije okoline pozitivne. „Hvar je turistički grad i tamo se miješa sva čeljad svijeta, a otvorenost i druželjubivost djevojčica osvaja. Ne znam kako je roditi, ali sad znam kako je voljeti“, jednostavno je ovu priču zaključila Veronika.
KT/slobodnadalmacija