Ukop s. Nade Velić


S. Nada Velić koja je preminula 8. srpnja u 89. godini života i 64. godini redovništva, ukopana je 11. srpnja na groblju Sv. Ane u Osijeku.

Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je župnik župe Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku vlč. Tomislav Benaković, a u koncelebraciji je bio fra Dragutin Brezovec, OFMCap, objavljeno je na mrežnoj stranici Đakovačko-osječke nadbiskupije.

U svojoj homiliji, vlč. Benaković je kazao kako se na kraju života na poseban način vidi ono što je čovjek nosio u svome srcu, a kod sestre Nade to je bila – nada. „Njezino ime nije bilo samo ime koje je nosila, nego i stvarnost koju je živjela. I kada joj je bilo teško, kada ju je bolest lomila i tijelo izdavalo, nije dopustila da joj nestane vedrine. Bolest ju je sve više ograničavala, korak je postajao težak, svaki pokret zahtijevao je napor, ali je i dalje nosila mir, vedrinu i osmijeh. Trpjela je, ali nije željela da njezina patnja optereti druge. Kao da je govorila: ako ja izgubim vedrinu, bit će teže i onima oko mene. Upravo je ta snaga bila njezino najveće svjedočanstvo. Dobila je ime Nada i doista ga je sačuvala do posljednjega daha. A nama danas, više nego ikada, upravo je nada potrebna“, posvijestio je vlč. Benaković.

Ističući kako je i u posljednjim danima svoga života željela ostati vedra te da nije željela da je se pamti kao nemoćnu staricu, nego kao osobu koja i kroz trpljenje svjedoči da nije sama, nego da je Gospodin s njom, vlč. Benaković je rekao kako se s. Nada u posljednjim mjesecima života potpuno se predala Gospodinu. „Najvažnija joj je bila sveta misa i susret s Isusom u euharistiji. U njemu je nalazila snagu, mir i utjehu. Isus je rekao: 'Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju'. Taj život sestra Nada živjela je s vjerom i nadom. Zato danas ne oplakujemo samo rastanak sa sestrom Nadom, nego zahvaljujemo Bogu za nadu koju je posijala među nama“, zaključio je vlč. Benaković.

Inače, s. Nada Velić rođena je 8. travnja 1938. u Bihaću, kao 14. od 15 djece Luke i Kate rođ. Lulić. U pobožnoj vjerničkoj obitelji kod s. Nade razvio se duhovni poziv te je u samostan Marijih sestara čudotvorne medaljice pristupila 28. studenoga 1962. Vrijeme novicijata u Osijeku započela je 23. veljače 1963., a redovničko odijelo primila je 18. travnja 1964. Prve svete zavjete položila je 12. lipnja 1968., a doživotne 15. kolovoza 1990. Kao mlada sestra išla je u privatnu njegu kod bolesnika po kućama, zatim je radila kao kuharica u župi Sotin, kod otaca kapucina u Osijeku, u župi Janjevo, a obavljala je i kućanske poslove u župi Vrapče, u Beču, na Glavotoku te u samostanskim kućama u Blaškovcu, Dubrovniku, na Srebrnjaku i na kraju u provincijalnoj kući u Osijeku.

Veći dio svoga radnog vijeka s. Nada je provela služeći bolesnima u domovima: Sombor, Priština, Štimlje – gdje je služila djeci s poteškoćama u razvoju u vrlo teškim uvjetima te u židovskom domu u Zagrebu gdje je dočekala mirovinu. Sestra Nada bila je jednostavna i dobra srca, pobožna i mirnog značaja. Prema drugim sestrama bila je strpljiva i uslužna, spremna na svaki posao i na svako dobro djelo. Kod njege bolesnika bila je vrlo suosjećajna, uredna i spretna. Predala se potpuno Bogu, svojoj Družbi i služenju bližnjima, a snagu za ponizno služenje i skroviti život crpila je u molitvi, euharistiji i redovničkoj zajednici.

J.M., KT