Bogoslužje je slavljeno posljednjeg dana proljetnog plenarnog zasjedanja Biskupske konferencije SAD-a (USCCB), u godini u kojoj nacija obilježava svoju 250. obljetnicu, prenosi EWNT News.

U satima koji su prethodili misi, biskupi su zaključili svoje zasjedanje razmatranjima usredotočenima na značenje pobožnosti Presvetom Srcu u suvremenom životu.

Nadbiskup Portlanda u Oregonu, Alexander Sample, opisao je ovu pobožnost kao odgovor na suvremene oblike duhovnih pritisaka, uključujući usamljenost i pritisak da se osobna vrijednost mjeri isključivo postignućima ili neuspjesima. Pozivajući se na encikliku pape Franje Dilexit nos, istaknuo je kako suvremena kultura često poljulja sam čovjekov identitet.

„Presveto Srce Isusovo daje konačan odgovor na to pitanje. Kada znamo da nas Krist ljubi, više nemamo potrebu graditi svoj identitet na uspjesima ili neuspjesima”, rekao je Sample dodajući kako pobožnost Presvetom Srcu donosi oslobođenje od straha, egocentričnosti, očaja i površnosti, dok istodobno poziva vjernike da tu ljubav unesu u javni život. „Svijet rabi svjedoke čija srca nalikuju Isusovu srcu”, poručio je.

Nadbiskup Louisvillea u Kentuckyju, Shelton Fabre, promišljao je o Presvetom Srcu kao izvoru zajedništva u Crkvi, naglašavajući da se jedinstvo unutar Crkve ne gradi na zajedničkim sklonostima, već na božanskoj inicijativi i milosti. Crkvu je opisao kao „bratstvo koje nije plod osobnih nagnuća, bliskosti ili ideologije, nego Božje providnosti i volje Isusa Krista”.

Nadbiskup St. Paula i Minneapolisa, Bernard Hebda, ukazao je na ovu pobožnost kao na put unutarnje obnove utemeljene na molitvi i sakramentalnom životu. Citirajući izreku Sv. Johna Henryja Newmana „cor ad cor loquitur” („srce srcu govori”), istaknuo je kako se najdublji susret s Kristom događa u osobnom, unutarnjem zajedništvu oblikovanom molitvom i euharistijom.

Neposredno prije svete mise, biskupi su proveli vrijeme u euharistijskom klanjanju i blagoslovu s Presvetim te su počastili relikvije Sv. Margarete Marije Alacoque, francuske redovnice iz 17. stoljeća čija su viđenja pomogla širenju pobožnosti Presvetom Srcu diljem Crkve.

Nadbiskup Baltimorea William E. Lori u svojoj je propovijedi posvetu smjestio u širi kontekst moralnih i duhovnih napetosti u crkvenom i nacionalnom životu, označivši je činom predanja, a ne ljudskog postignuća.

„Ljubiti onako kako Krist ljubi pravo je mjerilo kršćanskoga učeništva i pravo mjerilo naše čovječnosti”, rekao je.

Priznao je da se to mjerilo često nije živjelo. „Štoviše, potonje ga je katkad zamaglilo gotovo do neprepoznatljivosti”, kazao je, ukazujući na stvarnost podjela, grijeha i neuspjeha koji stoje usporedo s trenutcima milosti.

Lori je naglasio da čin povjeravanja nije nijekanje slabosti, već priznanje ovisnosti o milosrđu. „Ne možemo doći Srcu Kristovu pretvarajući se da nam njegovo milosrđe nije potrebno”, rekao je.

Istaknuo je da se budućnost ne može osigurati ljudskim sustavima ili planiranjem. „Budućnost pripada Bogu, a ne političkim pokretima, ekonomskim silama ili ljudskim planovima.”

Nakon toga je Presveto Srce opisao kao sam izvor pomirenja – ne samo kao pobožnu sliku, već kao živu stvarnost koja preobražava one koji mu se obraćaju.

„Presveto Srce ne dijeli, ono pomiruje. Ono ne otvrdnjuje srca, nego ih mijenja. Ono nas ne poziva samo da primamo ljubav, već nas šalje da je dijelimo s drugima“, poručio je.

Osvrćući se na Evanđelje, opisao je kako je Krist u potpunosti ušao u ljudsko stanje sa „srcem koje je upoznalo radost i žalost, prijateljstvo i izdaju, patnju i žrtvu”.

„Presveto Srce otkriva Spasitelja koji ne želi samo našu poslušnost, nego naše prijateljstvo. Ne samo našu službu, nego naše zajedništvo s njim“, naglasio je Lori dodajući kako to zajedništvo treba oblikovati cjelokupni kršćanski život: „Ostati u njegovoj ljubavi i dopustiti toj ljubavi da oblikuje sve što činimo.”

Nakon propovijedi, nadbiskup Oklahoma Cityja Paul S. Coakley, predsjednik Biskupske konferencije SAD-a, predvodio je svečanu molitvu posvete, povezujući ovaj trenutak sa širom povijesnom i teološkom tradicijom.

Podsjetio je da je prije 127 godina papa Leon XIII. posvetio čitav ljudski rod Presvetom Srcu Isusovu, prikazavši liturgiju u Orlandu kao nastavak tog istog čina predanja.

„U tom istom duhu, sada posvećujemo Sjedinjene Američke Države”, rekao je Coakley, napomenuvši kako je Krist „svojom krvlju uklonio sve podjele i od mnogih naroda učinio jedan narod Božji”.

Tijekom molitve predvodio je višekratni zaziv: „Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se”.

U molitvi je Kristi „Čežnja naroda i Središte povijesti“, kojeg se moli da blagoslovi Sjedinjene Američke Države, iscijeli rane naroda te donese pomirenje, pravdu i mir ondje gdje nedostaju.

Ujedno je izrečena zahvala za blagoslove udijeljene domovini, potvrđeno je dostojanstvo svake osobe kao dar Stvoritelja te je prikazana zadovoljština za uvrede nanesene Bogu i ljudskom dostojanstvu.

Nadalje, u molitvi je isprošeno da Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama bude vidljivi znak Kristove prisutnosti u svijetu, usmjeravajući „sve ljude prema [njegovoj] beskrajnoj ljubavi”. Molilo se za mir u obiteljima i zajednicama, obnovu narušenih odnosa, ispravljanje nepravda i iscjeljenje nacije kroz dublje sjedinjenje s Presvetim Srcem Isusovim.

Predsjednik Donald Trump također je uputio poruku povodom posvete, nazvavši je „snažnim trenutkom u našoj nacionalnoj povijesti” te ju je povezao s povijesnim činom biskupa Johna Carrolla koji je nakon Američke revolucije posvetio Sjedinjene Američke Države Blaženoj Djevici Mariji.

Opisao je ovaj trenutak kao dio šire duhovne baštine, napomenuvši da je američka povijest od samih početaka oblikovana javnim izražavanjem vjere.

„Dok katolički biskupi posvećuju Sjedinjene Američke Države Presvetom Srcu Isusovu u ovoj 250. godini naše neovisnosti, mi se ponovno obvezujemo”, rekao je, pozivajući na obnovljenu pozornost prema „duhovnom identitetu i velikom civilizacijskom naslijeđu” domovine.

Trump je posvetu nazvao „dirljivim podsjetnikom da je Ameriku oduvijek vodila puna ljubavi ruka Božja”, označivši je kao čin promišljanja i obnove u ovoj velikoj jubilarnoj obljetnici.

J.M., KT