Sveti Otac je na tom tragu naznačio kako su mnogi učili sricati prve molitve na koljenima roditelja ili baka i djedova. „Možda čuvamo uspomene na majku i oca koji su nas učili moliti molitve prije odlaska na spavanje (…) Zatim, kako djeca rastu, dolaze drugi susreti s drugim svjedocima i učiteljima molitve (…) Život neke župe i svake kršćanske zajednice odvija se u ritmu liturgijskih vremena i zajedničke molitve. Primjećujemo da je onaj dar koji smo u djetinjstvu primili s jednostavnošću velika baština, i to vrlo bogata, i da iskustvo molitve zavrjeđuje da ga se sve više produbljuje (…) Nakon što neke stvari prebrodimo u svom životu shvatimo da bez vjere ne bismo to mogli i da je molitva naša snaga. I to ne samo osobna molitva, nego i molitva braće i sestara kao i zajednice koja nas je pratila i podržavala, ljudi koji nas poznaju, onih od kojih tražimo da mole za nas. To je ujedno razlog zašto u Crkvi neprestano cvjetaju zajednice i skupine posvećene molitvi“, podsjetio je papa Franjo, prenosi IKA.

„Neki kršćani osjete čak poziv da im molitva bude glavno djelo u njihovu danu. U crkvi ima samostana, samotišta, gdje žive Bogu posvećene osobe i koje često postaju središta iz kojih se duhovnost dalje širi. To su molitvene zajednice koje šire duhovnost (…) Molitva i rad u zajednici gura svijet naprijed. To je pokretačka snaga. Sve se u Crkvi rađa u molitvi i sve raste zahvaljujući molitvi. Kad Neprijatelj, Zli, hoće napasti Crkvu najprije pokušava isušiti izvore sprječavajući je da moli. Vidimo to, na primjer, u stanovitim grupama koje se dogovore da će pokrenuti reforme u Crkvi, promjene u životu Crkve… Imamo sve te puste organizacije, medije koji o svemu izvješćuju… Ali molitva se ne vidi, ne moli se (…) Ako se prestane moliti, isprva se čini da sve može ići dalje kao i uvijek – po nekoj inerciji – ali ubrzo Crkva shvati kako je postala kao neka prazna ljuštura, da je izgubila nosivu os, kako ne posjeduje više onaj izvor topline i ljubavi. Svetim muškarcima i ženama život nije nimalo lakši od života drugih ljudi, štoviše, i oni su imali probleme s kojima im se valjalo nositi i, k tome, često su nailazili na protivštine“, objasnio je poglavar Katoličke Crkve podcrtavši kako je njihova snaga upravo molitva koju crpe uvijek iz nepresušnog „zdenca“ Majke Crkve.

U nastavku je, podsjetio na Lukino evanđelje u kojemu Isus postavlja dramatično pitanje koje nas uvijek tjera na razmišljanje: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8) ili će naći samo organizacije, kao neku grupu „vjerskih poduzetnika“ koji su svi dobro organizirani, koji se bave dobrotvorstvom, čine tolike stvari ili će naći vjeru? „To pitanje stoji na kraju prispodobe koja ukazuje na to da je prijeko potrebno ustrajno i neumorno moliti (…) I to je bitna zadaća Crkve moliti: moliti i učiti moliti. Prenositi s koljena na koljeno svjetiljku vjere uljem molitve. Svjetiljku vjere koja širi svjetlo, koja zaista sve uređuje kako treba, ali koja može nastaviti svijetliti samo uz pomoć ulja molitve. U protivnom se gasi. Bez svjetla te svjetiljke ne bismo mogli vidjeti kojim nam je putom ići u evangelizaciji, štoviše, ne bismo mogli vidjeti put prave vjere (…) Bez vjere sve se ruši, a bez molitve vjera se gasi. Vjera i molitva, zajedno. Nema drugog puta. Zato Crkva, koja je kuća i škola zajedništva, kuća je i škola molitve i vjere“, poručio je Papa na kraju.

J.P., KT