Rim

Korizmena duhovna obnova svećenika Zavoda Sv. Jeronima


U subotu, 6. ožujka u Papinskom Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu održana je korizmena duhovna obnova koju je predvodio p. Alan Modrić, duhovnik Zavoda.

Uz rektora, vicerektora i svećenike studente na obnovi su sudjelovale i sestre redovnice koje djeluju u Zavodu.

Duhovna obnova se sastojala od tri dijela: uvodnog nagovora duhovnika, mogućnosti za pristupanje sakramentu pomirenja i euharistijskog slavlja.

Promišljanje o Josipovu liku

Nagovor kojeg je duhovnik Modrić uputio temeljio se na promišljanju o liku Sv. Josipa, muža Marijina, vjernog suputnika u korizmenom vremenu, koje je vrijeme rasta i dozrijevanja u vjerodostojnoj poniznosti! A upravo je poniznost temeljna vrlina Sv. Josipa. On je ideal poniznosti u svojem životu ostvario kroz jednostavnost, skrovitost i samozataju. Nakon etimološkog tumačenja riječi „poniznost“ koja dolazi od latinske riječi humilitas u čijem se korijenu nalazi riječ humus, duhovnik je istaknuo kako biti ponizan znači ponajprije biti svjestan vlastite krhkosti, biti čvrsto sa obje noge na zemlji bez oholog uzvisivanja kako bi se sigurno koračalo naprijed, ali isto tako priznavati svoje vlastito od Boga dano dostojanstvo koje ljudi imaju. Time je poniznost ona koja čovjeka čini istinski sposobnim promatrati vlastite životne situacije bez oholosti, ali isto tako ga čuva od lažnog samoponiženja pred Bogom i pred bližnjim. Ona se trajno očituje u životu Sv. Josipa, a osobito je uočljiva kada je vezana uz predrasude koje narod ima o Isusu Kristu i njegovu snažnom djelovanju, jer narod zaključke o Sinu Božjem donosi s podcjenjujućim pitanjem: „Nije li ovo sin Josipov.“ (Lk, 4,22)

Drvodjelja

U nastavku nagovora, p. Modrić promatrao je lik Sv. Josipa kroz njegove tri osobitosti: radnika, glave obitelji i sluge Božjega. Josip je bio tesar, drvodjelja što u ono vrijeme nije bilo osobito cijenjeno zanimanje. No, radi se o zanimanju koje traži tjelesnu i psihičku snagu, strpljenje i jake živce, nabija žuljeve i znoj, iscrpljuje i umara što Josipa nije pokolebalo da odustane, da bude malodušan, da neprestano žali za drugim i drugačijim životom, da ne radi iako je znao da je kraljevskog roda, a s tesarskim radom živi siromašno. Josip drvodjelja, podučava kako živjeti sadašnjost u punini, kako živjeti svoj radni dan u Božjemu društvu radeći s njime kao s ravnopravnim partnerom koji pomaže da zajednički rad donese ploda i bude na korist ne samo nama nego i cijeloj društvenoj zajednici. Istaknuo je pritom kako je Josip izuzetan pratitelj u korizmi u kojoj su vjernici pozvani da rade duhovno, ali istodobno ne zanemarujući glavni razlog njihovog boravka u Rimu, to jest intelektualni rad, u kojemu trebaju dijeliti isto držanje i založenost kakvi su vladali u njegovu životu. Taj rad također uzrokuje žuljeve, znoj i umor u glavi i duši, ali je isto tako sredstvo s kojim u ovim trenutnim životnim okolnostima vjernici surađuju s Gospodinom u izgradnji njegova Kraljevstva. 

Glava obitelji

Josip je bio i glava obitelji koji se na početku svojeg ženidbenog saveza s Marijom nalazi u velikoj kušnji jer je Marija trudna prije negoli su oni sklopili brak. Po zakonu onog vremena Josip je mogao Mariju izvrći sramoti i kamenovanju, ali se odlučuje za drugačije rješenje i želi žrtvovati samog sebe što očituje njegovu ljubav prema Mariji, ali i osobnu dobrotu. Josip hoće sebe prikazati nevjernim i napustiti svoju obitelj, prijatelje i rodnu grudu no sprječava ga Bog koji mu kroz snove progovara i pomaže. Ova kušnja bila je samo jedna u nizu onih koje je Josip kao glava obitelji morao podnijeti, ali je svaku od njih on obnašao josipovski: vjerno, poslušno, požrtvovno, ne štedeći sebe i samozatajno, naveo je duhovnik Modrić. Kao glava obitelji Josip je poštovao sve obiteljske odnose, zajedno s Marijom pratio je Isusov rast u Nazaretu i u poniznosti razumijevao kako je zapravo Isus Krist glava njegove obitelji, a ne on kao poočim. Tako iz Josipove službe kao glave nazaretske obitelji svi mogu puno toga naučiti: muškarci da je žrtva za obitelj temeljni oblik ljubavi, žene da od muškaraca traže potporu i oslonac, djeca o poslušnosti a svećenici, kao duhovne glave obitelji, mogu učiti o vjernosti, žrtvi, samozatajnosti i spremnosti na dobročinstva bez obzira na službu koju vršili.

Kao sluga Božji

Na kraju razmatranja duhovnik se dotaknuo Josipa kao sluge Božjega koji je, baš poput Marije, ali na drugačije način Bogu izgovarao svoj „fiat“ i tako pristajao u potpunosti biti u službi Božjoj. Josipa kao slugu Božjeg simbolizira najskrovitije i najtajnije razdoblje Isusova života, razdoblje proživljeno u Nazaretu. Njegova uloga poniznoga i samozatajnog sluge posebice dolazi do izražaja u svijetlu činjenice da u Evanđeljima ne progovara niti jednu jedinu riječ. Jednostavno, on sve vrijeme šuti, ne čuje se niti jedna njegova molitva, radost, tuga, želja jer on već živi po onoj Pavlovoj „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2, 20). Kao takav Josip možda nije zanimljivi u ovom vremenu obilježenom inflacijom riječi, slika i dokazivanja, a što se danas i potvrđuje, jer je prema riječima p. Modrića Josip pomalo zanemareni i zaboravljeni svetac, zaključivši kako to odgovara njegovoj figuri jer on govori djelima svoga tesarskog rada, preko skrbi za obitelj i služenjem Bogu u životu i molitvi.

Očinsko srce

Euharistijsko slavlje predvodio je rektor Marko Đurin dok je homiliju uputio duhovnik Modrić koji se osvrnuo na ulomak iz Lukina evanđelja u kojemu je Isus u društvu carinika i grješnika zbog kojih je došao na ovaj svijet. Iako farizeji i pismoznanci mrmljajući sude i odbacuju Isusa zbog društva u kojem se nalazi, Krist svima izgovara prispodobu o izgubljenom i nađenom sinu. Propovjednik se ponajprije zaustavio na trenutku u kojem se izgubljeni sin vraća kući, naglašavajući kako ga Otac ne čeka poput činovnika u birokratskom uredu zavaljen u neku udobnu fotelju i s određenim radnim vremenom i naučenim formama ponašanja, već ga traži i uočava dok je još daleko, dok luta stranputicama života i dok mu treba puno vremena da bi došao do kuće očeve. Njegovo očinsko srce ne dopušta da se ne gane, potrče, padne oko vrata svome sinu i izljubi ga. Naposljetku, propovjednik, ponukan evanđeoskim retkom „njegov ga otac ugleda“ dotaknuo se i teme Božjeg pogleda koji svojom snagom može mijenjati i mijenja osobnu povijest pojedinca. Tako poziv učenika počinje s Isusovim pogledom, Matej se u carinarnici nakon pogleda obraća, a u prispodobi o izgubljenom sinu pogled nosi očitovanje ljubavi i oproštenje grešne prošlosti. Time se Otac očituje kao milosrdan, ljubazan, strpljiv, blag, krotak, spreman iskazati ljubav i nježnost.

Na kraju homilije p. Modrić je istaknuo kako su sve značajke koje se mogu uočili na liku Oca u prispodobi o izgubljenom sinu primjenjive i na osobnost Sv. Josipa što očituje kako je on sam i na svoj način ponajprije primio ljubav i milosrđe Oca Nebeskoga. A kako je primio i sam je mogao darovati i tako živjeti, naglasivši pritom kako je potrebno da svatko u ovo korizmeno vrijeme iskreno moli da ponajprije sam spremno primi i usvoji darove koji dolaze po Kristovu uskrsnuću kako bi ih onda dalje, gdje god bio, poput Sv. Josipa mogao prenositi.

Na kraju euharistijskog slavlje rektor Đurin je zahvalio duhovniku p. Modriću na njegovoj prvoj duhovnoj obnovi koju je održao i riječima koje je uputio kao novi duhovnik u Zavodu Sv. Jeronima u Rimu.

Gabrijel Kamber/T.M.I., KT