Misno slavlje u bazilici Preobraženja Gospodinova na brdu Tabor predvodio je nadbiskup splitsko-makarski u miru mons. Marin Barišić, uz suslavlje nazočnih svećenika i sudjelovanje hodočasničkoga mnoštva. „Svaki put kad molimo da 'po muci njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo…' dolazimo ovdje (...) Ovo je mjesto istine o nama, našem životu i ovoj našoj stvorenoj stvarnosti“, kazao je mons. Barišić potaknuvši vjernike da žive imajući uvijek na umu ovu „proslavljenu dimenziju“.

Privilegij gledanja Boga „licem u lice“

Prigodnu propovijed uputio je fra Andrija Majić, tajnik Hercegovačke franjevačke provincije i jedan od vodiča u Svetoj zemlji. Najprije je na temelju u slici gore Tabor ukazao na bit svetosti, na koju su svi kršteni pozvani.

„Stari zavjet samo za Iliju i Mojsija kaže da su vidjeli Boga 'licem u lice'. I zato su oni na Taboru. No, sada 'vidjeti Boga' nije privilegij samo izabranih, samo Mojsija i Ilije. Nego, ako želimo vidjeti Boga, kakav je Bog, onda ga možemo vidjeti u licu Isusa iz Nazareta“, kazao je fra Andrija ističući da je Isus „Bog slave“ koji se nije zaustavio na Taboru, nego se uspeo na „goru“ Kalvariju i tu do kraja pokazao svoju slavu. „To je Božja logika kako nam on želi pokazati svoje lice i svoju slavu u križu, očitujući kako i koliko nas ljubi… I zato kad nas pritisnu križevi ne bojmo se jer je to put prema slavi. Tu nam je Bog zapravo najbliži“, ohrabrio je propovjednik nazočne pozvavši ih da se ne boje živjeti u „otajstvu Tabora“ i prepoznavati Isusa u vlastitom životu.

Hodočasnici su se poslije mise zadržali u razgledanju bazilike za koju su, na poticaj tadašnjega povjerenika Kustodije Svete zemlje za Hrvatsku i BiH fra Ivana Frankovića, drvenu građu – hrastovinu, za strop darovali grof Eltz iz Vukovara i grof Pejačević iz Našica. Bilo je to 1924., u vrijeme obnove ove bogomolje – izniknule na temeljima bazilike iz 6. stoljeća – koju je vodio znameniti talijanski arhitekt Antonio Barluzzi, nazvan „arhitektom Svete zemlje“.

Obnova krsnih zavjeta na Jordanu

Hodočasnički put, skupinu od 250 Hrvata potom je vodio do rijeke Jordan i mjesta Qasr el-Yahud, za koje se vjeruje da je lokalitet i Isusova krštenja. Tu su nazočni obnovili svoje krsne zavjete.

Nakon čitanja svetopisamskoga teksta koji opisuje kako je Isusa Krista na istoj rijeci krstio Ivan Krstitelj (Mt 3,13-17) te kratkoga poticajnog tumačenja biskupa Marina, nazočni su u dijaloškom obliku ispovjedili svoju vjeru i odrekli se sotone.

Potom su svećenici, u spomen krštenja, svakoga tko je pristupio, polili po glavi vodom iz Jordana.

Nekolicina je iskoristila prigodu te zagazila dalje u rijeku koja svojom vodenom masom zapravo liči na malo veći potok. Također, hodočasnici su u svoje boce točili jordansku vodu namjenjujući ju za buduća krštenja djece u svojim župama, odnosno obiteljima.

Inače, mjesto Qasr el-Yahud (hebr. „Židovska palača“) nalazi se na Zapadnoj obali, jugoistočno od Jerihona, i danas je dio Jerihonske samouprave, iako samom lokacijom i objektima upravljaju Izraelska civilna uprava i Izraelsko ministarstvo turizma, budući je cijeli prostor proglašen nacionalnim parkom.

Na suprotnoj strani rijeke, u posjedu države Jordan, nalazi se Al-Maghtas – biblijska „Betanija s onu stranu Jordana“ u kojoj je grko-pravoslavna crkva Sv. Ivana Krstitelja.

Osim toga, Židovi vjeruju kako su na ovome mjestu Izraelci prešli Jordan da bi, nakon 40-godišnjega lutanja pustinjom poslije egipatskog sužanjstva, zaposjeli Obećanu zemlju (usp. Jš 3) te da je tu prorok Ilija uzašao na nebo (usp. 2 Kr 2,1-14).

Sve donedavno većina ovoga područja bila je minirana te se moglo doći isključivo uz dozvole izraelskih vlasti. No, s obzirom da su uklonjene mine, uskoro bi trebala započeti obnova porušenoga franjevačkog samostana, a kao svojevrsni znak toga jest franjevačka kapelica na platou uz koju su hodočasnici napravili grupnu fotografiju.

KT