Kako se vijest o njihovu odlasku širila, pojavila su se pitanja o razlozima napuštanja i o tome tko je donio takvu odluku. Sestra Pierrette Jabbour, regionalna vijećnica družbe za Bliski istok, izjavila je za EWTN News kako odluka nije povezana s političkim niti sigurnosnim razlozima, nego je donesena još na regionalnom kapitulu družbe 2018.

Pojasnila je kako su razlozi isključivo unutarnje naravi: smanjenje broja redovnica, njihova sve viša životna dob te općeniti manjak novih redovničkih zvanja, a prema pravilima družbe, svaka redovnička zajednica mora imati najmanje četiri sestre. Slične preustroje prolaze i samostani u Egiptu i Libanonu. 

U svibnju su salezijanci objavili da će preuzeti upravljanje franjevačkim samostanom, međutim ta informacija nije privukla veću pozornost javnosti sve do nedavno održane mise zahvalnice kojom je službeno obilježen završetak djelovanja sestara.

U snimljenoj poruci, biskup Hanna Jallouf, apostolski vikar za katolike latinskoga obreda u Siriji, objasnio je da družba već više od pet godina reorganizira svoju prisutnost u zemlji. Istaknuo je kako su sestre odlučile pojačati svoju prisutnost u sjeveroistočnoj pokrajini Hasakah – gdje su jedina ženska katolička redovnička zajednica – te učvrstiti službu u Damasku. S druge strane, u Alepu već djeluje nekoliko muških i ženskih redovničkih zajednica. Zbog toga će, u dogovoru sa Svetom Stolicom, oci salezijanci nastaviti misiju sestara franjevki u samostanu.

Biskup Jallouf također je odbacio glasine koje su odlazak sestara povezivale s nedavnim posjetom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Siriji.

Vlč. Ibrahim Nasir, predsjednik Nacionalnog evangeličkog sinoda u Siriji i Libanonu, opisao je ovaj oproštaj kao svečan, ali i ispunjen zahvalnošću. Istaknuo je kako odlazak ove povijesne misije predstavlja velik gubitak za Alep i tamošnju kršćansku prisutnost. „Svaka ustanova koja se zatvori i svaka redovnička zajednica koja ode ostavlja prazninu koju je teško popuniti”, rekao je.

Nasir je naglasio i da se odlazak sestara ne može promatrati odvojeno od širih izazova s kojima se suočavaju kršćani u Siriji, a osobito u Alepu, gdje pad broja stanovnika, trajno iseljavanje te zatvaranje mnogih obrazovnih i pastoralnih ustanova ostaju ozbiljan razlog za zabrinutost.

Inače, sestre franjevke Marijine misionarke stigle su u Alep 1914. na poziv tamošnjeg maronitskog biskupa. U blizini maronitske katedrale utemeljile su Centar Gospe Lurdske. Premda su tijekom Prvoga svjetskog rata bile prisiljene otići, vratile su se 1919. te nastavile svoju misiju unatoč općem siromaštvu i teškim prilikama.

Prvo su otvorile školu u četvrti Aziziyah, da bi 1929. u četvrti Sabil osnovale franjevački samostan i školu. Tijekom godina ta je škola izrasla u jednu od vodećih obrazovnih ustanova u Alepu.

Sestre su obrazovni rad spajale sa skrbi za siročad, pomaganjem siromašnima i pružanjem potpore izbjeglicama, odgojivši generacije učenika različitih vjerskih i društvenih pripadnosti. Samostan je postao i središte djevojačkog skautskog pokreta te mjesto koje je promicalo prijateljstvo i suživot kršćana i muslimana.

Osim u obrazovanju, sestre su odigrale važnu humanitarnu i medicinsku ulogu u gradu. Upravljale su sirotištem Sheibani, koje je skrbilo o djeci ostaloj bez roditelja tijekom otomanskih masakra, a desetljećima su vodile i bolnicu Al Razi, pomažući u unapređenju zdravstvenih usluga i smanjenju stope smrtnosti.

Nakon što je škola nacionalizirana 1967., sestre su nastavile svoj pastoralni i socijalni rad kroz vjeronauk, programe za djecu, rad sa studentima te ugošćavanje crkvenih skupina i udruga. Djelovale su i u četvrti Jabal al Sayyideh (poznatoj i kao Sheikh Maqsoud), gdje su se posvetile pastoralu, kršćanskom odgoju i borbi protiv nezaposlenosti poučavajući mlade praktičnim vještinama i zanatima.

J.M., KT