Kako je kazao na početku Sveti Otac „danas vas na poseban način želim pozvati da razmislite o situacijama u kojima se osjećamo 'blokiranima' i zatvorenima u slijepu ulicu“. „Ponekad nam se doista čini kako je uzaludno nastaviti se nadati; postajemo rezignirani i više nemamo volje boriti se. Takva je situacija u Evanđeljima opisana slikom paralize. Zato se danas želim zaustaviti nad ozdravljenjem jednog uzetog čovjeka, o čemu se govori u petom poglavlju Evanđelja po Ivanu.
Isus dolazi u Jeruzalem zbog jednog židovskog blagdana. Ne ide odmah u hram, nego se zaustavlja kod jednih vrata, gdje su se vjerojatno prale ovce koje su se poslije prinosile na žrtvu. Uz ta su vrata boravili i mnogi bolesnici koji, za razliku od ovaca, nisu smjeli ući u hram jer su smatrani nečistima! I upravo im Isus sam dolazi u njihovoj patnji. Ti su ljudi gajili nadu u neko čudo koje bi moglo promijeniti njihovu sudbinu; naime, pokraj vrata nalazilo se jedno kupalište čije su vode smatrane ljekovitima, odnosno sposobnima ozdraviti: u određenim trenucima voda bi se uzburkala i, prema tadašnjem vjerovanju, tko bi prvi ušao u vodu, bio bi ozdravljen“, posjetio je poglavar Katoličke Crkve, prenosi IKA.

„Na taj se način stvarala neka vrsta 'rata među siromasima': možemo si zamisliti tužnu sliku bolesnika koji se s mukom vuku da bi ušli u kupalište. To se kupalište zvalo Betsaida, što znači 'kuća milosrđa': može se promatrati kao slika Crkve, gdje se okupljaju bolesni i siromašni, i gdje Gospodin dolazi ozdraviti i darovati nadu.
Isus se obraća posebno jednom čovjeku koji je paraliziran već 38 godina. On je već rezigniran, jer nikada ne uspije ući u kupalište kad se voda uzburka. Uistinu, ono što nas često paralizira jest upravo razočaranje. Osjećamo se obeshrabrenima i riskiramo pad u duhovnu mlitavost.
Isus tom uzetom čovjeku postavlja pitanje koje se može činiti suvišnim: 'Želiš li ozdraviti?'. No, to je zapravo nužno pitanje, jer kada smo godinama blokirani, može oslabjeti i sama volja za ozdravljenjem. Ponekad radije ostajemo u stanju bolesti, prisiljavajući druge da se brinu za nas (…) Taj čovjek odgovara Isusu opširnije, otkrivajući time i svoj pogled na život. Kaže najprije da nema nikoga tko bi ga spustio u kupalište: dakle, krivnja nije njegova, nego drugih koji se ne brinu za njega. Taj stav postaje izgovor za izbjegavanje preuzimanja vlastite odgovornosti. No je li doista istina da nije imao nikoga tko bi mu pomogao? Evo prosvjetljujućeg odgovora Sv. Augustina: 'Da, da bi ozdravio, svakako mu je bio potreban čovjek – ali čovjek koji je ujedno i Bog. […] Došao je, dakle, čovjek koji je bio potreban; zašto još odgađati ozdravljenje?'“, citirao je papa Prevost crkvenog oca i dodao kako bolesni čovjek izražava fatalistički pogled na život.

Objasnio je kako mislimo da nam se stvari događaju zato što nemamo sreće, jer nam je sudbina protivna. „Taj je čovjek obeshrabren. Osjeća se poraženim u životnoj borbi. Isus mu, međutim, pomaže otkriti kako njegov život nije u potpunosti izvan njegove moći. Poziva ga da ustane, da se podigne iz svoje kronične situacije i da uzme svoju postelju. Tu prostirku ne treba ostaviti ili baciti: ona predstavlja njegovu prošlost bolesti, njegovu životnu priču. Do tada ga je ta prošlost blokirala; prisiljavala ga je da leži poput mrtvaca. A sada on može uzeti tu postelju i ponijeti je kamo želi (…) molimo Gospodina da nam podari milost spoznati gdje je naš život zapeo. Pokušajmo izraziti svoju želju za ozdravljenjem“, poručio je papa Leon XIV.

J.P., KT