„Slušati Riječ i živjeti Riječ, dva su temeljna stava koja nam omogućuju da postanemo Isusovi učenici“, istaknuo je papa Franjo u propovijedi na euharistijskom slavlju, posljednjem javnom događaju njegova apostolskog pohoda Indoneziji, piše Vatican News.

Na oltaru kojim je dominiralo veliko bijelo raspelo, Papa je slavio euharistiju na glavnom stadionu u Jakarti, najvećem u zemlji i koji se može pohvaliti rekordom jer je najosvjetljeniji na svijetu.

Riječ koja postaje život

I o svjetlu je Sveti Otac govorio u homiliji, pred više od 100 000 okupljenih vjernika, podsjećajući kako je „čovjeku potreban plamen koji će ga voditi, a koji dolazi s neba“.

Stoga je potaknuo indonezijski narod da snagom koja dolazi iz Riječi i koja preobražava srce izvrši veliku i važnu zadaću: „Nemojte se umoriti sanjati i graditi civilizaciju mira! Usuđujte se sanjati o bratstvu koje je pravo blago među vama! Potičem vas da po Riječi Gospodinovoj sijete ljubav, da s pouzdanjem slijedite put dijaloga, da i dalje prakticirate svoju dobrotu i ljubaznost s tipičnim osmijehom kojim se odlikujete. Jesu li vam rekli da ste nasmijan narod? Nemojte izgubiti osmijeh, molim vas, i nastavite tako dalje! I budite graditelji nade.”

„Slušati Riječ i živjeti je“, smjernice su koje su vodile Papino razmišljanje, a koje se prepliću s naviještenim evanđeljem. „Jedino tako nećemo biti tašti slušatelji koji se zavaravaju, koji čuju samo ušima ne mijenjajući način razmišljanja, osjećanja i djelovanja. Riječ koja nam se daruje i koju slušamo traži da postane život, da preobrazi život, da se utjelovi u našem životu“, naglasio je.

Preuzeti rizik

Nadalje, nadahnjujući se evanđeoskim odlomkom koji opisuje Isusa kako iz lađe govori mnoštvu, istaknuo je da „taj prizor pokazuje kako je srce čovjeka uvijek u potrazi za istinom koja može nahraniti i zadovoljiti želju za srećom“ te dodao kako se ono „ne može zadovoljiti samo ljudskim riječima, kriterijima ovoga svijeta ili zemaljskim sudovima. Uvijek je potrebno svjetlo koje osvjetljava korake i živa voda koja može utažiti žeđ u pustinji duše.“

Posvijestio je kako „usred zaglušenosti i ispraznosti ljudskih riječi postoji potreba za Božjom riječju, jedinom koja može biti smjerokaz na putu i koja među tolikim ranama i izgubljenosti može ponovno dovesti do istinskoga smisla života.“

Napomenuo je kako „život vjere počinje kada se ponizno dočeka Isusa na lađi svojega postojanja, kada se napravi za njega mjesto, sluša njegova Riječ“ te dopusti da ona propituje, potresa i mijenja.

„Riječ koja dotiče ne može ostati apstraktna; traži promjenu pogleda, preobrazbu srca prema Kristovu srcu i potiče na hrabro bacanje mreža evanđelja usred mora svijeta. To znači preuzeti rizik, odvažiti se i krenuti na pučinu unatoč iskušenjima koja vode do odustajanja“, objasnio je rimski biskup te dodao kako „Gospodin traži od čovjeka, gorućom snagom svoje Riječi, da se izveze na pučinu, odvoji od ustajalih obala loših navika, strahova i osrednjosti te odvaži na novi život“, te upozorio kako Đavao voli osrednjost i u njoj upropasti ljude.

„Poput Petra koji slijedi Isusa unatoč neuspjeloj noći s praznim mrežama, tako treba izgraditi pravednije društvo, ići naprijed putem mira i dijaloga koji je u Indoneziji već odavno zacrtan“, pozvao je rimski biskup.

Razmišljanje o neuspjesima

Na kraju propovijedi, upravo je o neuspjesima papa Bergoglio potaknuo na razmišljanje u tišini: „Neuspjesi nas hvataju i možemo postati zarobljenici neuspjeha, ne, molim vas: nemojte biti zarobljenici naših neuspjeha. I, umjesto da upirete oči u naše prazne mreže, gledajte u Isusa i pouzdajte se u njega. Nemojte gledati svoje prazne mreže, gledajte Isusa, gledajte Isusa! On će vam pomoći da hodate, da idete naprijed: uzdajte se u Isusa. Uvijek možemo riskirati te krenuti na pučinu i ponovno baciti mreže, pa i kada smo proživjeli noć neuspjeha, vrijeme razočaranja u kojemu nismo ništa uhvatili.“

Pritom je potaknuo prisutne da na trenutak u tišini svatko razmisli o svojim neuspjesima te da „gledajući ih riskiraju i krenu naprijed u hrabrosti Božje riječi.“

Također, na liturgijski spomen Sv. Terezije iz Kalkute, na kraju homilije se prisjetio jedne njezine lijepe rečenice: „Kada Mu nemamo što darovati, dajmo mu svoju nesposobnost“ te zaključio: „Zapamtite, čak i ako ništa ne uberete, nemojte se nikada umoriti sijati. To je Papina poruka indonezijskom narodu pozvanom baciti mreže i isploviti na pučinu u ime mira. Hodajmo zajedno za dobro Crkve i društva! Budite graditelji nade, nade evanđelja koja ne razočarava i koja nas otvara beskrajnoj radosti.“

Vjera, bratstvo, suosjećanje

Na kraju mise, nadbiskup Jakarte kardinal Ignazio Suharyo, izrazio je Papi zahvalnost  za „dugo i naporno hodočašće u toj zemlji, za njegovu blizinu od samoga početka borbe za neovisnost Indonezije“. Prisjetio se pripreme za pohod obilježene molitvom i trima riječima koje su izabrane kao geslo: vjera, bratstvo, suosjećanje.

„Moj posjet među vama bliži se kraju i želim izraziti svoju radosnu zahvalnost za izuzetan doček koji mi je priređen“, rekao je na kraju Sveti Otac. Potom je uputio riječi zahvale državnim vlastima i mjesnoj Crkvi te dodao: „U Knjizi Djela apostolskih kaže se da je na dan Pedesetnice u Jeruzalemu nastala velika buka. I svi su digli galamu oko propovijedanja evanđelja. Molim vas, draga braćo i sestre, stvarajte buku!“

M.A., KT