Vatikan

Sadržaj Radnog dokumenta drugog zasjedanja Sinode o sinodalnosti


Radni dokument za drugo zasjedanje XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode, koje će se održati od 2. do 27. listopada u Vatikanu, predstavljen 9. srpnja.

„Kako ćemo dospjeti do misionarske, sinodske Crkve?“ – Temeljno je pitanje, od kojega polazi Instrumentum laboris (IL) za iduće zasjedanje Biskupske sinode. To zasjedanje slijedi nakon prvoga, koje se sastalo u listopadu 2023. u vatikanskoj dvorani Pavla VI.

Dokument referira rezultate prve godine i spaja ih s rezultatima drugih susreta, primjerice Međunarodnog susreta župnika (koji je održan od 29. travnja do 2. svibnja u Vatikanu) i savjetovanja 10 studijskih skupina, koje su po nalogu pape Franje produbile neke teme zasjedanja Sinode iz 2023.

IL nema namjeru ponuditi gotove odgovore, nego „upozorenja i prijedloge“ na koji se način Crkva u cijelosti može razvijati u sinodsko-misionarskome smjeru. Cilj: Crkva treba biti bliža ljudima i manje birokratska i svi kršteni trebaju se – u različitim službama i ulogama – osjećati suodgovornima za život Crkve, prenosi IKA.

Pet dijelova dokumenta
Dokument se dijeli na pet dijelova: Uvod, načela (polazišta) i tri središnja dijela. Uvod podsjeća na dosad prijeđeni put. Pritom se ističe ono što je već dosegnuto, primjerice sve raširenija primjena sinodske metodike. U poglavlju Polazišta (br. 1 – 18) riječ je zatim u prvom redu o razumijevanju sinodalnosti kao puta obraćenja i reforme. U svijetu rastrganom podjelama i sukobima Crkva je pozvana biti znak jedinstva i otvoreno uho za sve, posebice za siromašne i odbačene. Sinodalnost ne treba „ni na koji način značiti obezvrjeđivanje posebnog autoriteta i specifične zadaće, koju je sam Krist povjerio pastirima“ (br. 8); ona nije ni „sama sebi svrha“ i mora se promatrati u uskoj povezanosti s poslanjem (br. 9).

Vrjednovanje žena u Crkvi
Polazišta daju i široki prostor osvrtu na ulogu žena u svim područjima crkvenog života (br. 13 – 18) i ističu potrebu „štovanja njihovih karizmi i njihova poziva“. Bog je odabrao žene za prve svjedokinje i navjestiteljice uskrsnuća; snagom krštenja nalaze se unutar crkvene zajednice „u stanju potpune jednakosti, primaju jednak izljev darova Duha i pozvane su na sudjelovanje u Kristovu poslanju“. Prva promjena koja se mora poduzeti jest mentalitet: Polazišni tekst poziva na „obraćenje k viziji odnosa, uzajamne ovisnosti i komplementarnosti između žena i muškaraca, koji su sestre i braća u Kristu, glede zajedničkog poslanja“.

Sudjelovanje i odgovornost žena
U pojedinim kulturama, nastavlja IL, „muški mačizam je i dalje snažno nazočan“; iz toga je razloga drugo sinodsko zasjedanje pozvano na „šire sudjelovanje žena u crkvenim procesima odlučivanja i u svim fazama donošenja odluka“. Osim toga, potreban je „širi pristup odgovornim pozicijama u biskupijama i crkvenim ustanovama“ kao i u sjemeništima, teološkim institutima i fakultetima i među sucima u kanonskim postupcima. Prijedlozi se tiču i zaređenih žena, za koje je poželjno „snažnije priznanje i odlučnija potpora“ njihovu obliku života i njihovim karizmama, kao i „njihov angažman na odgovornim pozicijama“.

Nastavlja se razmišljanje o đakonatu žena
Što se tiče pripuštanja žena đakonatu, IL izvješćuje da ju zahtijevaju „pojedine istočne Crkve“, dok druge „naglašavaju svoje odbijanje“ (br. 17). Tema neće biti predmet rada idućeg listopada; unatoč tomu, ispravno je da se nastavi teološko promišljanje. U svakom slučaju, u svim razmišljanjima o ulozi žene „naglašava se želja za jačanjem svih dužnosti koje obnašaju laici“; osim toga traži se da „u slučaju odgovarajuće izobrazbe mogu sudjelovati i u naviještanju Božje Riječi i u slavlju Euharistije“ (br. 18), navodi se u polazišnom dokumentu.

I. dio – Odnosi prema Bogu, braći i sestrama i među mjesnim Crkvama
Nakon Uvoda i Polazišta IL se bavi odnosima prema Bogu, braći i sestrama i među pojedinačnim mjesnim Crkvama (br. 22 – 50). Karizme, službe i osobe posvećene Bogu neophodne su. Iz mjesnih Crkava snažan je glas mladih ljudi: Oni traže Crkvu koja se ne sastoji od struktura i birokracije, nego počiva na odnosima koji polučuju dinamiku. Stoga skupština u listopadu treba razmisliti o prijedlogu uvođenja novih službi, poput „slušanja i praćenja“. „Trebamo 'otvorena vrata' zajednice, kroz koja ljudi mogu ući a da se pritom ne osjećaju ugroženima ili osuđenima“ (br. 34).

II. dio – Načini izobrazbe i razlikovanje u zajedništvu
Ipak, nema „poslanja bez konteksta, nema Crkve bez konkretne mjesne ukorijenjenosti“ (br. 53) – stoga se moraju te nove službe razviti na primjeren i kontekstualiziran način (br. 51 – 79). Pritom je posebice važno: Izobrazba i „razlikovanje u zajedništvu“. To treba Crkve staviti u položaj da donose primjerene odluke – uz suodgovornost i sudjelovanje po mogućnosti sviju. „Svi, slabi i jaki, djeca, mladi i stari, imaju mnogo toga za primiti i mnogo toga za dati“ (br. 55).

Značenje obveze polaganja odgovornosti
IL spominje i neugodnu temu obveze polaganja odgovornosti: Tko u Crkvi snosi odgovornost, mora na transparentan način položiti odgovornost o svojim postupcima na dobrobit i u poslanju Crkve. „Sinodska Crkva treba kulturu i praksu transparentnosti i obveze polaganja odgovornosti“, stoji u IL-u. „To je neizbježno kako bi se poticalo uzajamno povjerenje, koje je nužno za zajedničko napredovanje i preuzimanje suodgovornosti za zajedničko poslanje“ (br. 73).

Vjerodostojna Crkva traži transparentnost i obvezu polaganja odgovornosti – polazišni tekst podsjeća da „obveza polaganja odgovornosti za vlastitu službu zajednici spada u najstarije tradicije, koje sežu u apostolsku Crkvu“ (br. 74).

Danas su transparentnost i obveza polaganja odgovornosti „uslijed gubitka vjerodostojnosti i zbog financijskih skandala, a posebice seksualnog i drugog zlostavljanja maloljetnika i osoba kojima je potrebna zaštita“ potrebnije nego ikada. Manjak transparentnosti i obveze polaganja odgovornosti hrani klerikalizam (br. 75); on naime počiva na pogrešnoj pretpostavci da zaređeni službenici nisu nikome odgovorni za vršenje svoga autoriteta.

Poziv na strukture vrjednovanja
Obveza polaganja odgovornosti i transparentnost, naglašava IL, tiču se svih razina Crkve i nisu ograničene na područje seksualne ili financijske zloporabe. One vrijedi i za „pastoralne planove, metode evangelizacije i način na koji Crkva poštuje dostojanstvo ljudske osobe, primjerice glede radnih uvjeta u njezinim ustanovama“ (br. 76). Iz toga proizlazi zahtjev za „nužnim strukturama i oblicima vrjednovanja – shvaćeno u nemoralizirajućem smislu – načina na koji se obavljaju sve vrste službenih zadaća“ (br. 77).

S tim u svezi dokument podsjeća na potrebu da Crkva objavi godišnje izvješće – i o upravljanju dobrima i izvorima kao i o ispunjavanju svoga poslanja. To vrijedi izričito i za „inicijative koje se poduzimaju u području zaštite maloljetnih i ugroženih osoba, kao i potpore pristupa žena odgovornim položajima i njihova sudjelovanja u procesima odlučivanja“ (br. 79).

III. dio – Mjesta dijaloga
IL zatim analizira konkretna mjesta i kontekste dijaloga s drugim Crkvama i religijama, ali i s kulturom i društvom (br. 80 – 108). Pritom se moraju prevladati statični pogled i piramidalna predodžba o Crkvi i snažnije priznati njezina unutarnja raznolikost i pluralnost, u protivnom prijeti partikulariziranje i plitkost. U tom kontekstu radni dokument govori i o potrazi za oblicima vršenja Petrove službe u skladu s vremenom. Služba treba time postati otvorenija za put prema vidljivom jedinstvu kršćana (br. 102 i 107).

Hodočasnici nade
Za manje od dva mjeseca nakon zasjedanja skupštine Sinode o sinodalnosti, bit će otvorena Sveta godina 2025., što se ističe na kraju Radnog dokumenta (br. 112). Put Svjetske sinode treba se nastaviti kao hodočašće nade i u Svetoj godini. Sva načeta pitanja i prijedlozi imaju se mjeriti prema tomu što Crkva može učiniti da bi se izliječile duboke rane našega vremena.

J.P., KT