Papa Bergoglio se u razgovoru s redovnikom Fernandom Pradom bavi pitanjima o kojima je već govorio i drugim prigodama. „Nije svaki klerik sam po sebi klerikalan. Postoji klerikalizam koji se pojavljuje kod ljudi koji žive sa stavovima ‘izvojenih’, onih podignuta nosa, loše izdvojenih. To su oni koji žive nekom vrstom aristokratskog stava prema drugima. Klerikalizam je aristokracija. Čovjek može biti klerikalan iako je posvećeni brat ili redovnica. Nije klerikalan zbog činjenice da slavi mise, nego zato što vjeruje da pripada toj aristokraciji. To se obično povezuje s aristokratskim načinom života koji se očituje u stavovima: čini se da je takav uvijek iznad svega ostalog vjernog Božjeg naroda. Kada postoji klerikalizam, ‘aristokratizam’, ‘elitizam’, onda nema Božjeg naroda koji nas u konačnici smješta na pravo mjesto”, naveo je Papa.

Biti susretljiv i ponizan kao Isus

„Ono što ti daje mjesto u Crkvi je sveti vjerni narod Božji. To je bliskost s narodom župe. Za one u odgoju, oni su roditelji mladića, ali i mladići sami. Za one u bolnici: njima bolesnici daju mjesto. Klerikalni redovnik nije se ‘uklopio’ među narod. Ovo je odlučujući element. Riječ ‘uklapanje’ ili ‘umetanje’ je odlučujuća. To je jedan od onih izraza koji se koristio s dobrom nakanom u postkoncilskom razdoblju. Ponekad se, možda, nije adekvatno primjenjivao i tako je brzo nestao, ali iskreno vjerujem da je ta riječ inspirirana Duhom, jer se nalazi na liniji ove Rupnikove slike koja visi na zidu. To je synkatá basis (‘popustljivost’ ili ‘susretljivost’, tal. condiscendenza) Isusa, koji se ponizio da postane dio naroda. A klerikalizam je suprotnan ‘uklapanju’. Klerikalan čovjek je dio elite i ne prepoznaje se u narodu. Odatle može doći do mnogih posljedica, pogotovo kada se zloupotrebljava moć. Klerikalizam je, kao što vidimo, korijen mnogih problema. Klerikalizam se krije također iza slučajeva zlostavljanja, kao i druge nezrelosti i neuroze. Moramo paziti na to tijekom odgoja. Moramo razlučiti i pomoći u razjašnjavanju nezrelosti i pratiti u zdravom rastu“, nastavlja Papa u dijalogu s Pradom.

Što kada se svećenik zaljubi?

Papa je objasnio da se „ne smijemo bojati, nego pratiti, i ako je moguće, raditi“ na prevladavanju ograničenja. „Ispričat ću vam jednu anegdotu. Svećenik se zaljubio i otišao to reći svom biskupu. Nije znao što učiniti. Mislio je da bi možda trebao napustiti sve… Jako se uznemirio osjećajući da je zaljubljen, da neprestano traži tu ženu i da je sve dublje u problemima. U stvarnosti on nije imao ništa, sve je to bila opsesija, možda čak malo i adolescentski, ali je bio uznemiren i prvo što je učinio bilo je otići i potražiti biskupa kako bi mu to ispričao... I dobro je učinio! Koliko je dobro tražiti očinstvo! Krize i problemi se pojavljuju, no nije potrebno uznemiravati se“, prenio je Sveti Otac.

Homoseksualnost u Crkvi jako zabrinjava

Osvrnuo se i na homoseksualnost među svećenicima i redovnicima kazavši kako je to nešto što ga zabrinjava, jer možda u danom trenutku nije ispravno postupano. „Također, na liniji onoga što smo rekli, ja bih rekao da je u odgoju moramo voditi posebnu brigu o ljudskoj i emocionalnoj zrelosti. Moramo ozbiljno razlučivati i poslušati glas iskustva kojeg ima Crkva. Kada nema razlučivanja u svemu tome, onda rastu problemi. Kao što sam rekao prije, događa se da možda u tom trenutku nisu primjetljivi, ali se zato pojave nešto kasnije“, pojasnio je papa Franjo naglasivši kako je pitanje homoseksualnosti vrlo ozbiljno. Prema njegovim riječima, to pitanje traži ispravno razlučivanje kandidata od samog početka. „Moramo biti zahtjevni. U našem društvu, čini se da je homoseksualnost čak u modi, a taj mentalitet, na neki način, utječe i na život Crkve“, dodao je Papa.

„Kod mene je bio jedan biskup poprilično šokiran. Pripovjedio mi je kako je shvatio da je u njegovoj biskupiji, a to je jedna vrlo velika biskupija, bilo mnogo svećenika homoseksualaca, i da se morao suočiti sa svim tim intervenirajući prije svega na odgoju kako bi se formirao jedan drugačiji kler. To je stvarnost koju ne možemo poreći. U posvećenom životu također nisu nedostajali slučajevi. Jedan redovnik mi je rekao da je, dok je bio u kanonskom posjetu jednoj svojoj zajednici, bio nemalo iznenađen. Vidio je da su neki mladi studenti, pa čak i neki već zavjetovani redovnici bili gay. On sam imao je dvojbi o tome i pitao me je što u tome nije u redu. ‘U konačnici, - rekao mi je - to i nije tako ozbiljno, to je samo izraz ljubavi’. Takav stav je potpuno pogrešan!“, naveo je Sveti Otac u knjizi razgovora.

KT