Kako je na početku kazao Sveti Otac, ovotjedno promišljanje je o „iznenađujućem vidu Kristova uskrsnuća: njegovoj poniznosti“. „Ako se prisjetimo evanđeoskih izvješća, primjećujemo da uskrsli Gospodin ne čini ništa spektakularno kako bi pridobio vjeru svojih učenika. Ne pojavljuje se okružen četama anđela, ne čini blještave geste, ne drži svečane govore kako bi otkrio tajne svemira. Naprotiv, pristupa diskretno, poput bilo kojeg drugog putnika, poput gladnog čovjeka koji traži da podijeli malo kruha. Marija Magdalena ga zamjenjuje s vrtlarom. Učenici iz Emausa misle da je stranac. Petar i ostali ribari misle da je neki prolaznik. Mi bismo očekivali posebne efekte, znakove moći, neoborive dokaze. Ali Gospodin to ne traži: on daje prednost jeziku blizine, uobičajenosti, zajedničkog stola.
Braćo i sestre, u tome se krije dragocjena poruka: uskrsnuće nije dramatičan preokret događaja, već tiha preobrazba koja svakoj ljudskoj gesti daje smisao. Uskrsli Isus jede komad ribe pred svojim učenicima: to nije marginalan detalj, nego potvrda da naše tijelo, naša povijest, naši odnosi nisu ljuska koju se odbacuje. Oni su predodređeni za puninu života. Uskrsnuti ne znači postati nevidljivi duhovi, već ući u dublje zajedništvo s Bogom i našom braćom i sestrama, u čovještvu preobraženom ljubavlju“, posvijestio je poglavar Katoličke Crkve, prenosi IKA.

Dalje je naznačio kako u Kristovom uskrsnuću sve može postati milost. „Čak i najobičnije stvari: blagovanje, rad, čekanje, briga za kuću, uzdržavanje prijatelja. Uskrsnuće ne uklanja iz života vrijeme i napor, već mijenja njegovo značenje i smisao. Svaka gesta učinjena u zahvalnosti i zajedništvu predokus je Božjeg kraljevstva.
No, postoji prepreka koja nas često sprječava da prepoznamo tu Kristovu prisutnost u našem svakodnevnom životu: očekivanje da radost mora biti bez rana. Učenici iz Emausa hodaju žalosni jer su se nadali drugačijem završetku, Mesiji koji neće upoznati križ. Iako su čuli da je grob prazan, ne mogu se smijati. Ali Isus im dolazi i strpljivo im pomaže da shvate da bol nije poricanje obećanja, već put kojim je Bog očitovao mjeru svoje ljubavi (…) Kristovo uskrsnuće uči nas da nijedna povijest nije toliko obilježena razočaranjem ili grijehom da u njoj nema mjesta nadi. Nijedan pad nije konačan, nijedna noć nije neprolazna, nijedna rana nije predodređena da ostane otvorena zauvijek (…) Ponekad mislimo da nas Gospodin pohodi samo u trenucima meditacije ili duhovnog žara, kad se osjećamo dovoljno sposobnima, kad nam se život čini sređenim i blistavim. No, Uskrsli nam se približava upravo na mjestima najveće tame: u našim neuspjesima, u narušenim odnosima, u svakodnevnim naporima koji nas opterećuju, u sumnjama koje nas obeshrabruju. Ništa od onoga što jesmo, nijedan djelić našeg postojanja nije mu stran (…) Uskrsli želi samo očitovati svoju prisutnost, biti naš suputnik i u nama probuditi sigurnost da je njegov život jači od svake smrti. Molimo stoga za milost da prepoznamo njegovu poniznu i diskretnu prisutnost, da ne očekujemo život bez kušnji, da otkrijemo da svaka bol, ako je ispunjena ljubavlju, može postati mjesto zajedništva“, poručio je Papa.

Nakon kateheze obratio se nazočnim hodočasnicima. „S velikom radošću pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, osobito one pridošle iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prigodom nacionalnog hodočašća u Jubilejskoj godini, u pratnji svojih biskupa. Braćo i sestre, kao hodočasnici nade došli ste u Rim potvrditi svoju vjeru na grobovima apostolā. Ponosni na vašu povijest i učvršćeni u vjernosti Crkvi i Petrovom nasljedniku, nosite dalje primljeno blago“, potaknuo je papa Prevost.                                                                                             

J.P., KT