Metoda pripremnog susreta temeljila se na vatikanskoj Svjetskoj sinodi. Najveći dio trodnevnog programa činilo je ukupno šest malih skupina od kojih je svaka brojala oko šest osoba. Na ključnim pitanjima iz Instrumentum laboris radilo se u nekoliko sesija, a svaka je sesija započinjala šutnjom i sabranošću. I rad u skupinama i njihovo konačno predstavljanje rezultata s raspravom na plenumu, uokvireno duhovnim poticajima češkog religijskog filozofa i svećenika Tomasa Halika, odvijalo se iza zatvorenih vrata.

Cilj i središte ovog skupa bio je nastavak rada u europskom kontekstu na temu „sinodalnosti“ koju je zadao papa Franjo. Kardinali, biskupi, teolozi, vjernici laici, njih 43, razmišljali su o zadanoj temi, ali bez objavljivanja zajedničke izjave. Međutim, izvješća koja je predstavilo šest malih skupina, okupljenih u jezične skupine, daju uvid u promišljanja o sinodskom radnom dokumentu Instrumentum laboris.

Glede situacije Katoličke Crkve u Europi, u izvješćima se navodi kako je Europa „podijeljena i iscrpljena“. „Ona ima potrebu liječenja kolektivnih rana i mora biti poniznija i otvorenija prema svijetu“. Za situaciju Crkve u Europi može se zaključiti kako „Europa više nije središte Crkve, samo je srce Crkve u Rimu“. Ovdje nije riječ da se u pokušaju obnove podlegne opasnosti nostalgije, nego uzajamno učiti između Istočne i Zapadne Europe i postati svjestan kako je potrebno prigrliti „ekumensku priliku“ u Europi. Europski sudionici na Sinodi su, također, naglasili kako katoličanstvo mora gledati „dalje“ i provesti u praksi načelo „misli globalno, djeluj lokalno“.

Kada je riječ o pitanjima službi u Crkvi, jedna je jezična skupina naglasila kako je neophodno prevladati „klerikalizam“, ali bez oduzimanja biskupima i svećenicima njihove specifične mjerodavnosti. Na opasnost „birokratizacije“ upozorila je francuska jezična skupina i pozvala na „dužnost savjetovanja“ i supsidijarnost. Predloženo je, također, razviti i nove službe, kao što je služba duhovnog pratitelja. Koje su službe potrebne i korisne ovisi o potrebi i mogućnostima pojedinih mjesnih Crkvi, naglasila je skupina njemačkog govornog područja. Ovdje se također poziva na „formaciju, odgovornost i transparentnost“, iako su naglasili kako bi transparentnost u zemljama u kojima je Crkva progonjena mogla, također, biti opasna. Pitanje žena, također se našlo u kratkom izvješću: Sinoda mora „dati primjer kako bi ostala vjerodostojna“, rekla je skupina njemačkog govornog područja, u kojoj su bila i dva biskupa iz istočne Europe, dok su austrijski sudionici bili raspoređeni u druge jezične skupine.

Dvije su skupine također izašle s prijedlogom za „Europsku sinodu“ kako bi se iskustvo sinodalnosti za Europu dugoročno prenijelo u redovito crkveno okupljanje na kontinentalnoj razini. Inicijative iz Južne Amerike mogle bi poslužiti kao model za to, s ciljem stvaranja strukture „u vlastitom europskom stilu“, kako je u svojoj završnoj riječi istaknuo teolog Christoph Theobald, koji je bio dio organizacijskog tima radionice. To bi omogućilo više razumijevanja, solidarnosti i sloge unatoč postojećim razlikama, „međusobno dijeljenje darova“ i jačanje specifične karizme Crkve u Europi. O temeljnoj temi sinodalnosti, u sažecima malih skupina također je rečeno da je dosadašnji sinodalni proces bio vrlo plodonosan i da se mora nastaviti.

Svjetska biskupska sinoda „ne bi trebala biti krajnja točka“, zbog čega su za razdoblje nakon toga predloženi redoviti susreti na svim crkvenim razinama.

Sudionici susreta naglasili su kako se: „Novu sinodalnu kulturu može naučiti samo ako ju se prakticira“. Kako bi to bilo uspješno, nužna je izobrazba u „razlučivanju“ i učenje „razgovora u Duhu“, kao i novo otkrivanje „krsne karizme“, budući da je krštenje temelj poslanja kršćana u svijet. Procesima inicijacije – tj. uvođenja u kršćanstvo – stoga bi se u budućnosti trebalo posvetiti više pažnje.

Spomenimo još kako je Hrvatsku biskupsku konferenciju predstavljao pomoćni biskup đakovačko-osječki i delegat HBK-a na Sinodi u Rimu mons. Ivan Ćurić, prenosi KTA.

J.P., KT